Biserje pred svinje ili svinje pred biser?

          Savjeti, savjeti, sa svih strana, od bake i majke do svježe ofarbanih strina, teta, susjeda koje su me nadobudno učile o ispunjenom životu jedne žene, majke, kraljice. Učili su me i muškarci – djed, tata, poznanici, susjedi, prijatelji i bivši dečki – kako izgleda žena, majka, kraljica iz njihove perspektive.

Godinama sam upijala njihove ideje, neke prihvaćala nekritički, neke dugo razmatrala, neke odbacila. Naučila sam tehničke detalje. I pogazila te tehničke detalje. Ono što se zove život – naučit će me sam život, sada znam.

Učili su me da svaki dan operem i ispeglam kosu, stavim šminku i nabacim osmijeh, iskren ili neiskren svejedno. I odlučila sam da neću to činiti. Niti ću prati kosu svaki dan niti ću se šminkati svaki dan niti ću se smijati svaki dan i glumiti mezimicu Boga. Na svijetu je previše maski, ako ja nabacim još koju laž nikome neće biti bolje.

Učili su me da uvijek nosim sve knjige, religiozno sjednem u prvi red i kimam glavom čak i kad mi nije jasno. I odlučila da to, dakako i svakako, neću činiti. Neću tegliti tri kila skripti jer će mi se iskriviti rame ni sjediti u prvom redu jer mi klima puše u čelo, a neću ni kimati glavom kad mi nije jasno, kad nisam sretna, kad želim bolje, više i kad trebam neku novu snagu. Iz ovakvih razloga, osjećam antipatiju prema poslušnim radnjama, ulizicama i samoprozvanim propovjednicima. Ne želim da mi na grobu piše nešto kao: Živjela, šutjela, umrla. Neka radije moji poznanici napišu: Ova se žena derala, bolno se derala. Živcirala me, postojala je.

Učili su me da ne jedem previše čokolade. Štetna je za zube, povisuje razinu šećera u krvi, ima previše ugljikohidrata koji će se naseliti na moj struk. Naravno, dečki ne vole debele cure. Umrijet ću sama i tužna, u super stanu, puna para, s dv'je-tri mačke. I odlučila da ću jesti čokoladu, kad god hoću i koliko hoću. Zubi se poprave, šećer regulira gorčina svijeta, a ugljikohidrati na struku su samo moj problem. Dakle, uopće nisu problem. Dečki će se morati s tim nositi, ili ne nositi, svejedno. Za stan, pare i mačke bih potpisala odmah.

Učili su me da suze oslobađaju i da vrijeme liječi sve. Jedan od onih savjeta koje sam dugo testirala. I odbacila. Suze ne oslobađaju, ako mene pitaš. Prvo i prvo, zatvore ti oči. Od njih ne vidiš realno stanje. Začepe ti nos, ništa ne miriše dobro. Začepe ti usta, od jecaja ne možeš govoriti. Prisiljen si šutjeti o tome što te nagnalo na suze. I pomute mozak do razine da više ne znaš zašto plačeš. Ovako, umjesto suza se fino izdereš, istreseš, ispušeš. U prazno ili prema zaslugama. I sve jasno. A vrijeme? Ta iluzija ni u čemu ne pomaže. Ništa ne bude bolje, samo se privikneš i pomiriš. Dugoročno, budeš malo sretniji. Međutim, nikada onako sretan kako bi mogao biti da si pokušao djelovati na uzročnika patnje.

          Uvidjeli su jednog dana moji savjetnici da bacaju biserje pred svinju. Krivo su uvidjeli. Bacali su hranu za svinje pred biser. Biser s mozgom koji je provalio njihove besmislice. Onda su mi rekli da radim što hoću, jer se sa mnom jednostavno ne može na kraj. I, naravno, da radim što hoću i obavezno pazim da se za to ne zna. Što ako za to sazna sestra strine moje pratete, a ona ima sina koji traži curu i stvoren je baš za mene? Što? Što ako to čuje netko tko ima dobre veze u prosvjeti i ja nikad ne dobijem posao? Što ako to čuje netko iz Crkve i budem izopćena jer previše pričam, previše jedem, previše mislim? Što? Opet sam ih provalila. Ja se svaki dan nosim sa ovim materijalističkim svijetom, punim uštogljenih pravila, malograđanskog kiča i ograničenosti. Čisto radi balansa, morat će se i on nositi sa mnom.

Svi traže svoja prava – gay prava, prava nacionalnih manjina…Ja tražim prava djevica.

         Stigla provincijalka u veliki Split. I prva splitska kava s ekipom koju sam upoznala dok sam treći put kružila oko Grgura Ninskog s tri različite strane. Nema veze, naučit ću se i ja orjenitirat' jednom. Veseli ljudi, fino mjesto, teme u kojima dobro plivam (Aleluja, pomislih, ne priča se o modi i cajkaškim klubovima!). 

Ja k'o svoj na svome. Ponosna na svoj mentalitet, dijalekt, opću kulturu. Ne odskačem. Osmijeh postojan. Iskren osmijeh postojan. I dok se ja tako divim svom društvenom umijeću, prevrnuli oni temu. Na neko okretanje. Čega? Zemlje oko Sunca?

-          - Ja sam ih okrenula šest. – kaže jedna.

-          - Ja samo dva. Jedan službeno, jedan neslužbeno. – druga se stidi.

O-o! Provincijalski alarm aktiviran. Čega? Blago teleći pogled.

-        -  Ne pitaj mene! Ne pitaj mene! – i da, okreću se pogledi prema meni dok ja tražim nekog da se pohvali svojom brojkom prije nego lupnem nešto.

-         -  Okrenule? Što? U Imotskom se okreću samo janjci, koliko ja znam. A to službeno-neslužbeno…Jesu prošvercani ili domaći? – vulkan gluposti eruptirao. Gotovo. Ocrnjena. Mrtva. Pokopana.

-         -  Ne. Dečki, draga, dečki. – ostali se valjaju od smijeha, jedna je dovoljno suosjećajna pa između dva vala smijeha odgovara na moje pitanje.

-        -  Aham… - crvenim se.

-          I? – ne odustaju.

-          Pa...Nijednog. – kažem opet ležerno. Opet val smijeha, ovaj put uz još veće čuđenje.

- Djevicaa… - deru se kao da su našli čovječju ribicu, endemski primjerak. Cijeli vražiji kafić se okreće i gleda u mene. Sitna provincijalka želi pobjeći i više nikad ne ući u hit mjesto. Ali pametna ostaje. I smije se njima. Jače nego oni! To, provincijalko, ostani uvijek provincijalka!

Snjeguljica, Trnoružica,... - Mozgopržionica

Sve smo mi rasle uz Snjeguljicu, Trnoružicu, Pepeljugu, Esmeraldu, Juliju i ostatak dugog niza dobroćudnih, pitomih sanjarica koje su nam servirale ideju pokornosti i prihvaćanja svega što liči na ljubav zbog koje se mora patiti. E, pa, drage moje dame, fino su nas zasrale. Možda su baš one krive što je svaka od nas barem jednom bila nepopravljivo romantična spužva koja se prilagođavala muškoj čizmi, hladnoj i neposlušnoj ruci, i tumačila sama sebi i svima onima koje su tu školu već prošle: On me voli na svoj način.

Nema ljepše i gluplje žene od zaljubljene žene. Blokirana mozga, zbog prevelikih krila, svaka se je jednom uvjeravala da je u redu da je njeno mjesto tek iza muške ekipa, iza pive, iza nogometa. I baš je tu čučala. Iza. Iza poluvremena, iza brojnih muških tuluma koje nikako nikako ne smije propustiti, iza, iza trijezne zone razuma. Vrištala na svaku pijanu poruku. Od sreće, da, da. On na nju misli pijan! Da, učinilo mu se da je to bila baš ona koju je pratio doma, u pripijenoj haljini. Dopratio ju je do stana. Iza ovog ide ''i tako dalje''. Plakala kad bi vidjela da nije sama, ali svakako je usamljena. I nema mira sama sa sobom. Možda zato jer pogaženi ponos nonstop lupa iz kutije s njegovim poklonima? Nema veze. On nju voli na svoj način.

Žalim slučaj! Sve se mi probudimo. O kakav to pad bude! Bolan i nužan. Najskuplji tečaj samopoštovanja. Međutim, u svako obrazovanje treba ulagati pa tako i u ovo. Prođe bol, a ostane vječna lekcija. Svi mi volimo na svoj način, ali ta nam sveta sintagma ne smije biti opravdanje za prihvaćanje mrvica. Nismo mi tako sitne. Velike smo. I ne stanemo u sitnu dušu nekoga tko još mora odrasti. A ljubav da bi bila Ljubav ne mora biti teška, bolna, puna trpljenja. Ona jest žrtva, ali uzajamna. Koliko dajemo, moramo i dobiti. Tada će to biti ljubav s velikim lj. Možda vas neće odvesti u svjetske ljubavne legende, ali odvest će do sreće. Dovoljno, zar ne?

Kako su Emma Bovary i Christian Grey dobro prodali seks

         Evo moja ispovijed. Od srca se kajem. Da, nisam odoljela sveopćoj pomami. I ja sam pročitala Pedeset nijansi sive. Kažu da je knjiga od jutra do sutra postala megabestseller. Što ja kažem? Pedeset nijansi dobro prodanog seksa, površnih emocija i pomalo trivijalne fabule. Oštre riječi, da, ali nakon vjernosti kvalitetnim djelima, nisko sam pala. Što ćeš, mora ova njuška u svašta zadrijeti pa se i Pedeset nijansi sive moralo naći na repertoaru. Da, eto, provjerim zašto je postalo top tema, što to svi analiziraju, prepričavaju. 

Dakle, opet smo popušili izlizanu foru. Kako smo samo ovo nazvali književnim djelom desetljeća, pokupovali u milijunima primjeraka i u dahu pročitali? Što nas to nagnaje da se oduševimo još jednim skandaloznim djelom niske umjetničke vrijednosti? Seks je svrgnuo s trona i vampire i vukodlake i sve ostalo što nam se nudi da barem malo zaboravimo na stvarnost s malo ljubavi, lošim seksom i praznim džepovima. Napunili smo džep onima koje zovemo književnicima, a zapravo su lukavi marketinški magnati. Kakvo je nadahnuće proizvelo ovakvo nešto? Sex to impress stara je fora. 

Davne 1857. Gustave Flaubert prodao je seks. Njegova Emma Bovary i realistični opisi njene nevjere odveli su ga u književnu legendu. Naličje Gospođe Bovary šokiralo je i oduševilo. Autor je dospio na sud jer je pokvario žene. Manje skandalozan za današnji pojam, previše za ondašnji pojam. Avanturice Emme Bovary bile su jednako opijajuće, jednako zarazne kao i seksualne navike Christiana Greya danas. E. L. James, kraljica erotike, neće u zatvor. Njeno će djelo jako brzo poharati i kinodvorane. Malo se promijenila percepcija morala. Flaubert u obaveznu lektiru, a E. L. James u maštu svih žena…i muškaraca, naravno.

 Ne daj, Bože, da Flauberta usporedim sa današnjim piskaralima, ali poanta je više-manje ista. Lik na samom rubu zdravog razuma, zakulisne radnje koje svijet ne vidi, mašta i podsvijest kraljuju, asocijacija na zvjeri koje svi nosimo unutra. Nudi sve da nahrani naše opustošene duhove, čini se. Nema veze, od fast fooda za utapanje tuge bismo se udebljali, ali od fast fooda za duh, u obliku jedne ovakve knjige, nećemo dobiti ni grama.  

Mama van konvencije, mama bez konkurencije

Kažu da se prosječni tinejdžer s majkom posvađa 128 puta u godini dana. Ja sam se sa svojom svađala barem 358 puta godišnje. Primirje smo potpisivale za Božić, Novu Godinu, Veliku Gospu, na moj i njen rođendan. Tada bi nas valjda ponijela harmonija i nastojale bismo minimalizirati naše razlike, supergigantske, glomaznije od naše kuće, koja bi nam, u žaru borbe, postajala pretijesna. Ovisi kako okreneš, situacije su varirale od nesnosne, sapunjarske galame i lupanja vratima, do teatralnog gađanja stvarima, i još teatralnijeg pravljenja da ništa nije bilo pola sata poslije svađe.
I ona i ja tisuću puta smo posumnjale na zamjenu u rodilištu.(Fuera, Marichuy, bruja hipocrita!) Izgledalo je da nešto poput nje nije moglo roditi nešto poput mene. Ja - mala, jezičasta vriskica koja želi nositi štikle. Ona - velika, jezičasta vriskica koja mi ne da nositi štikle, jer moram naučiti biti viša i bolja od drugih - bez štikli.
I tako svaki dan, dok me nije napustio pubertet. U biti, mislim da me još drži pubertet, ali počinje me hvatiti nostalgija jer brzo odlazim pa sam mirna i pitoma. I nju hvata nostalgija. Nada se da je izbrusila moja vještinu da borbe i da se neću predati. Unatoč nepomirljivim razlikama, nikada ne bi potpisala rastavu od mene. Ni ja od nje.Tata i susjedi uživaju u miru i tišini, izostanku letećih papuča i brzopoteznog čišćenja sobe, kroz prozor.
Svojoj sam Mamici oduvijek zamjerala što je toliko...električna. Umjesto ruža za usne, usnama prinosi cigarete. Ne ide na fen frizure, ne pije kavu s lokalnim ženama, jer joj se ne da mučiti uši njihovim ispraznim pričama i piskutavim glasovima. Nikad, ali baš nikad, ne nosi haljine, ne zato jer misli da nema dobre noge, nego jer su hlače udobnije, ona je u njima pokretna i sigurna. Ne čita Cosmopolitan, jer jednostavno smatra da je zaglupljujući. Nije plakala kad me vidjela u maturalnoj haljini, jer je, kaže, grijeh plakati pored zdravog, uspješnog i prekrasnog djeteta. Nije me tješila kad sam plakala, nego me potpirivala da se borim. Govorila je da nikad neću isplakati uspjeh, nego se izboriti za uspjeh. Nikad nije sputavala moju ambiciju. Naprotiv, hranila ju je slikama svijeta koje je ona vidjela. Uvjerila me da taj svijet čeka mene, samo ako ga dobro naciljam. Nije dala da se nalijem priča o hipersretnim, tinejdžerskim ljubavima. Naučila me da prvo moram upoznati sebe, zavoljeti sebe i onda, posve slobodne volje i sasvim svoja, zavoljeti nekog drugog.
Ona je, naime, otišla od kuće s 19, na kraj svijet, jer nije trpjela konvencije koje joj je pokušala nametnuti njena obitelj. Kasnije, kad se napokon udala, nije dopustila da je njena politička obitelj (Kažem politička obitelj jer ona obožava tu riječ upotrijebiti umjesto klasičnog svojta. Navodno ih ne voli svojatati pa to poštujem.) okuje u konvencije pa smo se zato preselili u Imotski, gdje prije nikad nisu čuli za naše prezime. Tu je krenula od nule, skućila mog tatu (skućiti pomorca - zvuči nemoguće, ali ona je uspjela) i dala sve od sebe da nam ovaj grad, posve nov i nama i njoj, učini domom.
Nisam odrasla uz ženstvenu ženu. Moju sklonost štiklama, šminki i romantičarskoj literaturi, vjerojatno sam pokupila negdje usput, od nekog starijeg pretka, ali dovoljno je jaka da tjera mak na konac sa njenom feminističkom crtom. Natjerala me da, čak ni pokraj nje, ne odstupam od onog što jesam.
 Ipak, odrasla sam uz ženu koja je više žena od mnogih ženstvenih žena. Moja Simone de Beauvoir dovoljno je neustrašiva da kaže DA, dovoljno besramna da kaže NE. I to sve čini slijedeći istančanu žensku intuiciju koja probija njen neženstveni, električni oklop.
Živjela mama van konvencije, mama bez konkurencije! <3

Sve novo, ogledalo staro, posuđeni stan i plava ja

         Sitno brojim do preseljenja u novi, veći grad. Kao hrčak skupljam posljednje uspomene. Znam, dolazit ću često, zvat mamu 565 puta dnevno, neću gladovati (ima alternative čak i za nas koji ne znamo držati kuhaču), viđati više-manje sličnu ekipu po novom gradu, ali, ipak, ništa neće biti isto. Bit ću ova, stara ja, na novom mjestu, u novom vremenu, koji će oblikovati jednu novu ja. Uzbuđena sam, ali trta me više nego što sam očekivala. Grizem nokte, dođe mi da divljam i ludujem za sve što nisam u 19 godina, tik-tak, tik-tak... Što ako ne uspijem biti sretna koliko sam ovdje uspjela biti? I što ako ne uspijem biti svoja koliko sam ovdje uspjela biti?
Mislim da pomalo ludim. Jutros sam se uhvatila kako nježno buljim u svoj odvod u kupaonici i zahvaljujem mu što je progutao toliko cigara koje starci nikad nisu pronašli.
Nekidan sam s ljubavlju obrisala prašinu sa starog sata koji sam toliko puta subotom pomakla uru unatrag da si priuštim dodatni sat zabave.
Nakon toga sam očistila i prozor, sva sretna jer se nikad nisam polomila kad sam s njega skakala.
Posložila sam i kućni bar već prije nekoliko subota. Ne valja ostaviti za sobom po malo alkohola u bocama. Ili sve ili ništa. Sad je čist k'o suza.
( Ne pokušavajte ovo kod kuće! Možda vas vaše pokućanstvo ne voli koliko mene moje pa biste mogli završiti u kazni ili na hitnoj! )
Namjeravam počistiti i sve one stvari ispod kreveta. Tamo je odletjelo sve tajno, sve što me optuživalo i sve što me boljelo. Ali strah me da tamo ima i mrtvih ljudi. I mrtvih uspomena. Neka čeka sretnije dane!
Svoje sobno ogledalo nosim sa sobom. Ne mogu ga napustiti sad. I ono je bilo uz mene kad sam se osjećala ružno i tužno, ne mogu ga ostaviti sad, u njegovoj starosti, kad treba duplo više čišćenja i pažnje. Ne može propustiti moje uređivanje za tako važne stvari - novi faks, novi prijatelji, novi dečki. Ogledalo sa mnom putuje.
Eto vidite! Ne mogu smiriti sve te misli, ideje koje naviru, struje, a ja...izgubljena i bez toga. Već je počelo djelovati to zarazno splitsko stanje uma. Ono će me očito pratiti u novoj avanturi. Jesam li spremna?
Ovo je ozbiljno kao brak! Ma što, ozbiljnije od braka! Trebam nešto staro, nešto novo, nešto posuđeno i nešto plavo. Sve novo, ogledalo staro, posuđeni (unajmljeni, doduše) stan i plava ja!

Svoga tijela gospodar

Već pet dana nisam se makla s mrtve točke u pisanju. Pokušala sam, doduše. Grčevito sam se bacila na pisanje duhovitog teksta o stereotipima o idealnoj ženskoj ljepoti, koji na leđima nosi svaka djevojka danas. I ona koja se kune da nije - laže. U našoj iracionalnosti i potrebi da budemo prihvaćene i voljene, sve padamo pod križ, naš posebni 90-60-90 križ. Nisam uspjela napisati duhovit tekst. Ne znam jesam li previše emotivno upletena u temu ili u tome nema ništa duhovito, ali nisam uspjela. Ono što sam uspjela napisati je iskren tekst, tekst koji sam pronašla slijedeći samo pečate na svojoj koži.
Moja priča počela je u trenutku kad sam bila previše malodušna i previše samozatajna da svima u lice kažem da sam sretna, debela cura, da je moje tijelo samo moje tijelo i da mi nitko ne smije reći kakvo ono treba biti da bi bilo savršeno - jer je savršeno čak i onda kad mjere pokazuju da nije tako.
Što to tjera žene da se mrze? Gay modna industrija koja tijelo žene želi svesti na ispraznu androginost, par kostiju kao idealnu vješalicu za pomodne krpice u koje i ne stane više od vješalice? Zatupljeno društvo koje to slijepo prihvaća? Okolina koja pobožno upija i prenosi trikove moderne mašinerije? Same žene koje su s porastom svoje emancipacije u nasljedstvo dobile i potrebu da njihovo tijelo slijedi njihov porast na društvenoj ljestvici? Koliko smo sve zapravo glupe i ograničene kad zatvaramo oči pred činjenicom da je preuzvišeno savršenstvo i precijenjena ljepota samo diskutabilna, prolazna kategorija koju smo sami kreirali u obijesnoj ljudskoj potrebi da se odreknemo svega što je prirodno, i kao takvo, sveto i nedodirljivo?
Shvaćamo li koliko je nepravedno podvrgavati se modernim torturama, bizarnim operacijama i iscrpljujućim, škodljivim dijetama, kad je dovoljno samo pokazati srednji prst i istinski zavoljeti same sebe?
Da, doista, toliko malo treba. Samo jedna, toliko bliska, a toliko daleka, spoznaja. Spoznaja o različitosti. Spoznaja da svaka od nas na svom tijelu nosi biljege svojih dobrih i loših dana, svojih sreća i svojih tuga, odlike svoje dobi, svoje rase, svoga podneblja....Kao zbroj svega toga, ljepota jedne žene nikad neće biti jednaka ljepoti neke druge žene. Ali bit će ljepota. I savršenstvo krojeno od nas samih, baš po nama. Nijedno nam neće pristajati tako dobro - jer će slijediti naš pogled na svijet, našu intimnu filozofiju, svaku našu oblinu, svaki osmijeh i svaku suzu. Ljepota tada postaje još ljepša, naša životna ispovjed.
Eto, sve vi bucmaste, sve vi naborane, svi vi krivih zubiju, sve vi preširokih bokova i premalih grudi - od danas jeste savršene! Dosta je da to odlučite.
Prihvaćam svoje bokove 101 cm, zajedno sa strukom 68 i zajedno sa grudima 79. Savršeno je zato što su čak i grudi 79 dovoljne da u njih stane jedno veliko srce, otvoreno za sve one koje danas skupa sa mnom vrisnu da su savršene.

                                                    Ivana Granić

Zašto lajava, osebujna i glasna dalmatinska cura ne ide tri metra iznad neba?!

                  Mislite da nema ništa čudnije nego kad jedna, nipošto pasivna, tiha i mirna, 19godišnjakinja ostane doma subotom navečer? Definitivno ima. Kad se ista ta 19godišnjakinja provodi i umalo se napije od fine, samo naizgled nejake, višnje. I sve to sa svojom 40 i kusur godina starom Mamicom, u podrumu naše kuće na selu. Još čudnije postane kad na tapet dođe njen ljubavni život siromašniji od onog Jadranke Kosor.
- Nego, 'ćeri, aj, reci, imaš li ti išta momka?-višnjevača ne može skratiti nos moje majke koji tu i tamo završi ondje gdje nikako nije poželjan, u mojim poslima.
- Ma kakvi. Nula. Ništa. - ali ta ista višnjevača svakako produži moj jezik.
- Ajme, bit ćeš mi stara cura. A tvoje prijateljice? - ponavlja izjavu koju sam kroz godinu čula milijun puta, usred priprema za državu maturu, tokom kojih sam van izašla tri puta. Tada se zabrinula da činim društveno samoubojstvo.
- Kako koja. - sliježem ramenima, dok uživljeno pokušavam pogoditi kantu od smeća papirićem, a ne uspjeva mi. Koji klinac, kantu ne pogađam ni najtrijeznija, a kamoli pripita?!
- Ma, ti si sva na me, nisi ružna ni nešesna. Nisi ni mutava. U čemu se problem? - zamišljeno dobacuje, očito retoričko, pitanje.
- Nemam pojma...- ubacujem papirić u kantu i veselo se hihoćem.
- Znam ja šta je. Imaš dug jezik. Lajava, osebujna, glasna dalmatinska cura! Još uz to samouvjerena i oštroumna. Takve ne idu tri metra iznad neba. Dečki se useri kad nalete na jednu takvu. - iz kraja rečenice shvaćam da i Mamica slini za Marijem Casasom. Pogledala je taj film, sam Bog zna koliko puta, i natjerala me da ga i ja pogledam. I platonski se zaljubim, baš kao i ona.
- Neka mene na zemlji. I ovako sam previsoka. Sretno slobodne cure su seksi. Što bih ja ovako mlada, lijepa..i zavezana?! - govorim, pomalo neuvjerljivo, više kao da se tješim. Al', nemaš brige, to me hvata samo kad me malo udari....Poželim joj ispričat svoj zadnji posjet nebesima. Moj rođendan. Haljina iz snova, štikle iz snova, pod rukom savršen dečko i sjaj u očima koji odaje moju nebesku poziciju. Bilo je baš nebeski, šteta što je završilo slobodnim padom (Kad već nisam htjela isprobati onaj u španjolskoj Port Aventuri, eto mi sad prisilno!). Trebale su mi tri dezinfekcije srca tekilom da dođem k sebi. Otada se nisam penjala na visoko.
Ipak joj prešutim, jer znam da se, unatoč podbadanjima bez kraja i konca, ponosi svojom lajavom, osebujnom, glasnom dalmatinskom curom. Zna da sam kao ona, ista istcata. I isto tako zna da je tata izdržao s njom zahvaljujući svom poslu - pomorac je i ne vidi je pola godine. Nakon toliko izbivanja, Mamica ga poštedi svoje rječitosti. To je tajna njihove vječne zaljubljenosti. A mene, istu takvu, ni vrag ne bi dugo trpio. Trebam se prvo naučiti sama podnositi.

                                                                Ivana Granić

Nuša i Matan na moderan način

         Tko još ne zna za tragikomičnu priču o Nuši i Matanu? (Pardon, Matanu i Nuši. Matanu se ne bi svidjelo da vidi da sam Nušu stavila na prvo mjesto!) Oni su nešto poput domaćih Romea i Julije. Ili ne baš? Više kao Hitler i Eva Braun. U svakom slučaju, oni predstavljaju ljubavnu priču po naški. 

On se kladi da će se oženiti prvom koja bude čuvala ovce na Kažiputu. U strahu da to ne bude neka ružna i neprikladna djevojka, lukavi Matan šalje telegram da pošalju Nušu s ovcama na ispašu. I ona odlazi tamo, a Matan ju izabire za ženu. Uskoro se žene i Nuša, na glasu kao jedna od najboljih cura u selu, ostaje uz svog Matana, u dobru i zlu, dok on galantarenjem zgrće lovu da bi podigao svoje (nipošto njihove) dvore. Nuša se pretvara u ženu iz sjene, sjedi za mašinom i šije, šuti, posve ponizna i nebitna. Kako se lik jedne takve žene uzdigao do legende?

O popularnosti Prosjaka i sinova svjedoči i činjenica da su Rade Šerbedžija, kao legendarni Matan, i Iva Marjanović, kao njegova životna suputnica, po tko zna koji put, ovladali malim ekranima. Razumijem da je jedan razlog tomu manjak para u HRT-u, ali drugi je svakako to što domaće produkcijske kuće još nisu napravile nešto što bi nadmašilo priču Ivana Raosa, velikog domaćeg pjesnika i dramatičara.

Neporeciva popularnost domaće mini serije možda se krije i u tome što se mnogi parovi i danas lako pronađu u Nuši i Matanu, tipu bračnog para koji je, ako mene pitate, svakako trebao ostati u dvadesetom stoljeću. Raos je očito oslikao nepatvoreni prizor surovosti i slasti života u Imotskoj krajni i začinio to drskim, otrovnim i bezobrazno dobrim humorom, kakav može pružiti samo netko tko se doista rodio i rastao na našoj škrtoj zemlji. To je priča koja nudi uvid u prirodne i ljudske zakone koji će još dugo vrijediti na našim prostorima. Kladim se da će, dok u Hrvatskoj ne prođe val Žena-Sila-Nečista, Matan i Nuša zauzimati udarni termin na HRT-u još barem pet puta.

Koliko god Nuša uvijek bila Nuša, a Matan uvijek ostao Matan - moderni Nuše i Matani morali su malo promijeniti načela djelovanja. Promjene su sitne, ali oštrom oku svakako vidljive. I nisu baš neki koraci naprijed. Više su...tri koraka nazad.

''Plači, plači, Silo nečista, manje ćeš pišat.'' -> ''Ne plači, Silo nečista, skupo ti maskaru plaćam!''

Matan se nije previše brinuo oko suza svoje žene. Sama se rasplakala, sama će i prestati. Moderni Matani, navikli da sve aparate koji previše buče što prije ugase, tako ne trpe glasnu i pretjeranu dramu svoje Nuše. Moderni Matani, posve dosljedno pravom Matanu, ucijene svoju Silu nečistu uzaludnim trošenjem maskare koju su, naravno, oni platili.

''Ko je to kupio, da čujem, Silo nečista?''

''Ti, moj Matane.''

''Ajde, Silo nečista, i reci ćaći i materi da sam te isprosio.'' -> ''Ajde, Silo nečista, i reci ćaći i materi da si trudna.''

Ovo je očita razlika između Nuše i Moderne Nuše, i možda najveći od ona tri koraka natrag. Ipak, Moderne Nuše su se potrudile da zasluže pridjev nečista.

''A ti, uspaljenice, ako si se uspalila, eno ti doli maštil vode pa se oladi.'' -> '' Ne zanima me što se nisi uspalila.''

Matan je previše računa vodio o novcu koji je dobio kao vjenčani dar i nije stigao misliti na Nušu i njeno cilo tilo. Moderni Matani previše računa vode o cilom tilu, a premalo o radu i zaradi, zato nas i pogađa ekonomska kriza. Nedostajat će nam još dobri, stari Matan!

''Muči, Silo nečista, kad čovik pravi posa.'' -> ''Muči, Silo nečista, i napravi posa.''

Obveze prave Nuše svodile su se na uređivanje dvora Matanovih i kućne poslove. Doduše, Matan bi joj često nabio na nos da ništa ne zarađuje i da zato nema ništa svoje. Međutim, Moderne Nuše tu su malo zakinute. One čiste, rade u kući, rade na poslu...i često opet nemaju ništa svoje.

''Tri koraka isprid mene, Silo nečista.'' -> '' Tri koraka iza mene, Silo nečista.''

Matan je uvijek Nuši davao prednost. Nisam sigurna je li to bilo zato što ju je želio promatrati ili da, u slučaju da nalete na dektivu, miliciju ili bombu, Nuša naleti prva. Matani naših dana ne odriču se prednosti ni u kojem slučaju. Žena iza. Po mogućnosti, daleko iza. Više od tri koraka. Onoliko koraka koliko ima do sudopera.

Tri dominantna tipa imotskih mužjaka

Po stoti put gledam ''Što je muškarac bez brkova''. Promatram muške likove, bizarne, idealne predstavnike male sredine.Uzdižem ih iznad likova, oni su tipovi ljudi. Jako slični tipovima ljudi u Imotskom. Na pamet mi pada kako već dugo promatram mušku populaciju u Imotskom, a znatiželjnom oku mlade i slobodne cure, po tom pitanju, ništa ne promiče. Vrijeme je da opažanja zapišem. Ono što nije zapisano, nije se dogodilo, a dekadencija muške populacije u Imotskom svakako je vrijedna opažanja. Možda se neki kvalitetan psihijatar sažali pa svrati malo do nas. 

Odlučila sam izdvojiti samo tri dominantne skupine. Sporednih je previše (ako ičeg u Imotskom može biti previše). Osim toga, većina sporednih je predobra da se nađu pod mojih perom.

TIP 1. - Materina dika

On je, po mogućnosti, sin jedinac. Ako nije jedinac, svakako je miljenik, materina dika, ćaćin sin. To dokazuje i Facebook profil pun slika s mamom ili tatom. Ovisno o tome tko mu je od njih dao lovu za ljetovanje u Crnoj Gori, Albaniji,... I o tome se vide detalji na Fejsu, pokoja slika sa Sorajom, Avom i ekipom.

Slike koje nisu s roditeljima, obavezno su polugole. Nevažno je li u kumpirima, na piću ili na plaži, torzo se svakako mora vidjeti. Ako je ružan, taktički će pokriti facu. Ako je ružan, a toga nesvjestan, onda se okititi naušnicom čije blještavilo može koristiti kao reflektor u kriznim situacijama. Ako je lijep, onda se iskesi sve u šesnaest, neka se vidi raskoš.

Ovaj tip mužjaka svakako nije boemski tip. On pazi na prehranu, visi u teretani, najbolji frend mu je gay frizer i često navrati do solarija. Ali sve se obavlja tajno, ne želi biti skandalozan, važno je da se održi na dobru glasu.

Djevojka koja ga želi osvojiti svakako će potrošiti previše vremena na istraživanje je li gay ili nije, a onda će se pošteno namučiti da nađe što manje krpice i osvoji njegovu pažnju. Prednost je što joj velika pamet svakako ne treba.

TIP 2. - Imotskoljub veličanstveni

On je pametan, talentiran, druželjubljiv, veseljak,.. Sve je u svemu - potencijal. Ili je bio potencijal? Da, bio je potencijal dok nije otpisao faks i traženje posla. Zašto? Jer previše voli svoj grad.

Jedina nada da se stanje popravi je otvaranje nekog fakulteta u Imotskom ( Trebamo čudo! Srećom, Međugorje je blizu!) ili otvaranje radnih mjesta u Imotskom (Lourdes je ipak predaleko!).

Tko zna bi li to uopće upalilo jer je Imotskoljub veličanstveni već zaglibio u svom životnom ritmu koji ide otprilike ovako : Spava-Prva kava-Jede-Druga kava- Opet spava.

Djevojka koja ga želi osvojiti morala bi se potruditi znatno manje nego ona u lovu na prvi tip. Trebala bi samo zagarantirati da nikada neće napustiti Imotski na duže od dva dana.

TIP 3. - Čudak

On, u moru Imotskoljuba i Materinih dika, izgleda kao vanzemaljac. Duga kosa, poderane hlače, gitara ispod ruke. Dakle, umjetnički tip, alternativac, boem... Onaj koji u ovom gradu izgleda kao promjena. I onaj koji bi mogao ponuditi promjene. Međutim, kako to biva u našoj Hrvat-Katolik populaciji, prebrzo biva etiketiran kao drakula, narkoman, potencijalni (samo)ubojica,.. Mame plaše djecu s njim. I tako naš alternativac ostaje bez izbora. Od ''Čudaka'' postaje Čudak. Umjesto otpora, doista ispunjava želju onih koji su za njim pustili loš glas. Baca se u bijeg ... ili u propast.

                                                                    Ivana Granić

Splitsko stanje uma (Kako biti u klincu na velegradski način)

 Kad je TBF izbacio svoju lakopamtljivu (ako itko zna bolji prijevod za catchy, neka javi) stvar Splitsko stanje uma, stvarno nisam kliknula s njom. Nisam znala je li problem što pjesma ima teksta koliko moje tri kolumne ili je problem što ne razumijem taj splitski đir, splitsko stanje uma... E, jučer sam konačno skužila splitsko stanje uma. To jest, skužila sam da nije problem kad ne razumiješ splitsko stanje uma, nego je problem kad ga razumiješ.
Jučer sam se, naime, skupa s Taticom i budućom Cimericom, upustila u traženje stana. Skupili smo sve zdrave živčane stanice (a za slučaj da ih ponestane u torbu strpale Normabel), kupili Mali oglasnik i počeli zvati.
- Zauzeto. -
- Tuuu Tuuu... -
- 350 eura. -
- Ne može 2 ženske, samo 2 muška.-
- Nećemo studentice. One su razuzdane, pijane, drogirane... -
- A jesam li napomenuo da u tom stanu žive i moje dvije mačke? Ne, ne, ne mogu se iseliti! -
Ispalo je da se iza svakog oglasa krije neka caka (Hvala, Mamice, što si napisala popis 10 pitanja na koja ne smijem zaboraviti!).
Knjiga je doslovno spala na 4 slova. Od brda oglasa, došle smo na 4 koliko-toliko prihvatljiva. Prihvatili smo se Google mapsa i krenuli splitskim bespućima. Semafor. Slijepa ulica. Slijepa baba preko ceste. Pas preko ceste. Polugola teta preko ceste.
I tako smo stigli do prvog odredišta. Ulica prema Marjanu. Fina četvrt. Stale smo na dogovoreno mjesto, ispred predivne, bijele kuće sa prostranom, travnatom okućnicom, divnim roštiljem ispred i slatkom pudlicom. Kao u Santa Barbari. Sve je tu, osim gospodina koji nas je trebao sačekati. Oh, tu je! U travi 20 metara naprijed. Ne, pardon, u drači 20 metara ispred. Maše kao da želi world peace. I ja želim nerves peace!
Krećemo prema kući kroz draču, pored škura koje samo što nisu otpale. Ispred leži stokilaš, pijan, hladi se kapljicama koje padaju tko zna otkud.
- Pazite da se ne poskliznete. - gazda je ljubazan, ali ako se od ičeg poskliznem, to neće biti od vode, nego od mraka koji mi je pao na oči.
Cimerica i Tatica izgledaju kao europski vijećnici nakon PIPL MAST TRAST AS. Duboki šok i nevjerica.
Dok gibamo od tu brzinom svjetlosti, žao mi je ljubaznog gazde, ali bila bih i ja ljubazna da za 200 eura pokušavam uvaliti stan čiji opis odgovara Raskoljnikovom stanu u Zločinu i kazni. Već vidim zločin koji bih počinila nad onim pijancem tamo.
Zovemo ženu koja bi nas trebala očekivati u blizini jednog od trgovačkih centara.
- Haaaloooo? - čujem pospani glas i dugo zijevanje. Obavještavam je da stižemo i čujem usklik. Ne samo da smo je probudili, nego još i dolazimo. Vjerojatno je između šminkanja, manikure, frizure i spavanja zaboravila na nas.
- Al ja sam taman došla s pretraga. Dođite kad sve druge obađete, oko 8 večeras! - da, i ja sam taman s Marsa.
- A što kažete da dođemo za sat i pol? - ipak tražim kompromis, u nadi da neću još 4 ure lutati u potrazi za stanom.
- Žao mi je, moram se odmoriti. - čujem drugo zijevanje i automatski poklapam.
Što kaže splitsko stanje uma ako mora birati između 200 eura (svaki mjesec) i sat vremena spavanja?
Pfff..pa spavanje naravno! What was I thinking?!
Zovem treću ženu. Stigli smo ispred njene zgrade. Zgrada bi bila super da preko cijelog pročelja ne vrišti grafit: ''Malo nas je, al' smo govna!''.
- I to se vidi. - komentiram. Ipak malo prealternativno za nas male, ljupke provincijalke. Hvala Nebesima, žena se ne javlja!
Vozimo se prema četvrtom stanu. Dahćemo kao Tweety kad napokon umakne Silvestru, ali i dalje ne zna kuda juri. Stajemo pred ulazom i nadamo se da lijepa žena koja stoji na pragu maše nama. I maše! Čeka nas skroman, ali prostran i lijep stan. Spašeni smo!

Zakonik jedne Imoćanke

Odrasla sam u Imotskom, malom gradu, gradu ljudi plitkog džepa, dugog jezika i velikog srca. Svaki dan promatram taj pomalo uštogljeni grad, grad na dijalizi, grad koji je zapeo negdje na kraju 20. stoljeća. Ipak, još se u njemu nazire onaj duh grada glazbe, meraka i derneka, duh minulih vremena koja mirišu na mješavinu rafiola, vina i pokoje cigarete prošvercane izvana . I dalje Imotski ima nešto što nijedan drugi grad nema.
U Imotskom su ponedjeljkom svi namršteni,  gegaju se na svoje namještene poslove i jedva čekaju 10 sati, da odu na pauzu (koju s pola sata produže na dva sata). Ako nisu namršteni zbog posla, namršteni su jer nemaju posla.
U Imotskom onaj treći dan u tjednu nije srijeda, nego Srijeda. Srijedom narod okupira pazar, ulice vrve, svi pričaju, smiješe se i prazne svoje (ionako prazne) novčanike, ali pune dušu nepomućenom radošću, veseljem na imotski način. Onda oko podne život opet prestaje do neke nove srijede.
U Imotskom se tračevi šire 90 % brže nego bilo gdje na svijetu. Taj fenomen bi nas mogao proslaviti, šteta što još nitko to nije opazio i unovčio.
Imotski je grad koji još uvijek neprijatelj različitosti, mjesto nulte tolerancije na bilo što što nije po običaju. I ako pokušate to promijeniti,.. Jednostavno, nemojte to pokušati promijeniti.
Sad kad sitno brojim do dana kad ću konačno ispariti odavde, shvaćam da će mi Imotski nedostajati. Unatoč ubitačnom duhu malograđanskog kiča, pamtit ću ga kao slatku utopiju. Sad kao da razumijem sve one koji mu grabe natrag svakog vikenda, svakog Božića, svakog ljeta.
Možda se nisam rodila kao Imoćanka, ali, u ovih petnaestak godina staža, nešto me ipak Imoćankom učinilo.

Zakon Imoćanke br. 1 - Kad ne znaš što reći, reci NU!

Na upisima na fakultet, usred prvog koraka na putu koji me vodi dalje od Imotskog, samo sam progovorila i obasula su me pitanja: - A da ti nisi iz Imotskog?, Jesi li ti možda Imoćanka?,...
Što me to izdalo? Možda NU - riječ sa tisuću značenja - imenica, pridjev, prilog, uzvik, čestica - sve po potrebi. Možda AAAA? - ono što kod svakog pravog Imoćana ide umjesto Molim? Kako? Zašto?

Zakon Imoćanke br. 2 - Svatko zna gdje je imotska Copacabana!

Modro jezero pretvori se u Copacabanu svakog ljeta. Utočište je svih onih koji ostanu ljubiti Imotski asfalt. Kad se Imoćanka spusti do dolje (uglavnom četveronoški, poput mene), onda se pravi sramežljiva (onako kako su je mame i bake naučile), premda zapravo zna da se nema čega stidjeti. (Svake godine po jedna Imoćanka na izboru za miss). Čak i ako ima previše oblina, Imoćani će to smatrati znakom zdravlja i plodnosti. Ako ima premalo, neće se previše zamarati. A ako je taman, uskoro će za to znati cijeli grad.
Ipak, one bježe s plaže na okolne stijene, u donkihotovskom pokušaju da umaknu znatiželjnim pogledima.

Zakon Imoćanke br. 3 - Kad ne znaš gleda li te itko...gleda te!

Modro jezero (isto vrijedi i za perone na kolodvoru) je i ljubavno gnijezdo svih Imoćanki. Tu se stječe privid romantike, intime i samoće, iako prave intime i samoće u Imotskom nigdje nema. ( Pravi Imoćanin ima oči i sprijeda i straga. Ništa sočno mu ne promiče!)

Zakon Imoćanke br. 4 - Bogovi su pali...u glazbenu školu!

U Imotskom gradski glazbari uživaju status kakav nitko nema. Djevojke su lijepe, posebne i nadarene, a dečki - sami Brad Pittovi. Ma koji Brad Pittovi? Bogovi seksipila!  U očima običnih, smrtnih, imotskih djevojčica oni su glavni junaci svih ljubavnih romana, svi fatalni tipovi iz drama, svi neodređeni ''oni'' iz ljubavnih pjesama.

Zakon Imoćanke br. 5 - Ako želiš naučiti nešto o špijunaži, zagledaj se u studenta!

Naravno, kako Imoćanka odrasta, njen se izbor potencijalnih dečaka smanjuje. I uvijek, u krivom trenutku, na samom kraju ljeta, oko joj padne na nekog studenta! I eto problema! Onda slijedi špijunaža sa svih strana ( i u tome su Imoćanke nenadmašne) i odbrojavanje sati do petka, čekanje dok ON ne izađe iz busa, čekanje dok on ne iziđe na piće sa starom ekipom subotom, čekanje dok one ne ode na misu,....Čekanje, čekanje, čekanje...I (više-manje) nedočekanje.

Zakon Imoćanke br. 6 - U Imotskom nema muško-ženskih prijateljstava!

Ako si barem jednom s prijateljem prošla kroz grad, očekuj da će te besposleni zlobnici isti čas uvaliti u vezu, zaruke, možda i brak.Imotski je grad u kojem se ne vjeruje u muško-ženska prijateljstva. Ili su mutili, ili mute, ili će mutiti. Amen.

Zakon Imoćanke br. 7 - Najbolje mjesto za slikanje je, nažalost, preko granice (izvan EU)!

Ako si se barem jednom fotografirao u diskoteci u susjednom Posušju, Imoćanka si. Čak i država koja je kroz cijelu povijest za nama zaostajala barem dva koraka, trenutno ima bolji noćni život od Imotskog. Svaka Imoćanka tako žudi za posuškim diskotekama, a kad tamo dođe, prodat će dušu za jednu fotografiju ispred njihova velikog, blještavog ogledala.

Zakon Imoćanke br. 8 - Samo u Imotskom Velika Gospa nastupa!

U očajničkom nedostatku zabave, prava se Imoćanka odaziva čak i na poziv na događaj koji glasi:
 '' Diskoteka XY s ponosom Vam predstavlja: Pjevač Taj/I/Taj  & Velika Gospa '' ... A tko prvi nastupa od njih dvoje?

                                                                                          Ivana Granić

Dobro što ih napravi, al' kud ih sastavi

                     Lovac na vještice. Umjesto profesorica, postat ću lovac na vještice. Mislite da neću imati prometa? Grdno se varate! Da samo znate na koliko sam ultramodernih vještica naletjela zadnjih dana. Nekad su dotične nosile duge, sablasne haljine i letjele na metli. Danas nose majice koje rastegnu tako da glume haljine, a jedino što liči na metlu su njihove umjetne trepavice dužine prosječne metle. Dobre, stare vještice spaljivale su se na lomači, ali ove nove ne boje se vatre. Dapače, na Facebook statusima se često deklariraju kao vatre žive.
Nikada ne bih posvetila ni minute tim kvaziženama da se jedna nije nakačila na mog prijatelja.(Bože, dobro što ih napravi, ali kud ih sastavi?!) Stalno gledam kako ga tretira kao jednu od lutki iz Muppet showa i nije mi jasno...Ili je začaran ili je budala?
- I što vidiš u njoj? - pitam ga dok cuga treći jeger. Naime, pomirili su se po tko zna koji (dvoznamenkasti) put i povratak u tako toksičnu vezu ne čini ga zdravim i sretnim.
- Ona je moja zgodna žena,...- ne mogu vjerovati što trabunja to zaljubljeno tele.
- Prvo, to ''moja'' je diskutabilno. Ta zamjenica jednostavno ne važi kad je, za istu curu, koristi 15 % dečaka u gradu. Nadalje, sa Zgodnom ženom dijeli samo opis posla. - sjetim se Richarda Gerea i njegove zgodne žene. Ona je barem bila zgodna. I naplaćivala je.
-...tako je lijepa, pametna i ima onaj sjaj u očima... -pitam se je li na travi. Ili na nečem jačem. Poput čarolije?
- Njen sjaj u očima prozor je u njenu šuplju glavu. O tome svjedoči i njena izjava prilikom spuštanja na kupanje u jezero: - Najviše se volim kupati u jezeru. More je odvratno. Tako je slano zbog sperme kitova!
A tako je lijepa da je ravna onoj ženskoj iz crtića Bubimir. Nje su se bojala sva djeca iz naselja. - znam da moje riječi neće baš pomoći, ali barem iznosim realno stanje.
- Mislim da je ovo ljubav. - kaže i para mi uši. Dođe mi da ga zgrabim kao Dinko Jašu, i s njim ravno u vražiju mater, pod tuš, u bunar!
- Moje znanje i iskustvo o ljubavi ravno je općoj kulturi Ave Karabatić, ali znam da to ne može biti ljubav! Ljubav je neka druga vrsta čarolije. Ljubav je savršena sloboda, a ti si zarobljen. Dakle, ljubav nije.
Ta oluja u koju si upao sve je, osim ljubavi. Duša ti je puna magle. Unutar te magle izgubio si sebe. Ljubav je više kao ljetni pljusak. Dođe da rastjera sparinu iz duše. Promijeni te i razveseli. Znaš tko si, znaš zašto živiš. Ljubav oboji sve što si ti prije nacrtao. - govorim i on mi se konačno osmjehuje. Izgleda kao da sam našla lijeka za tog njegovog Bubimira. Ipak, u kafić ulazi ona i shvaćam da sam se upustila u Sizifov posao. Psujem na Bubimira, nju i njene čarke, a ona nam se približava cupkajući u svojim štiklama bez pete. Na koji sistem to čudo funkcionira?! Kako hoda? Leti! Eto, vještica!
 Sasvim je blizu, rije svoje kandže u njegov vrat, privlači ga k sebi, i proždire ga u dugom poljupcu. On se topi, nestaje! Ja bespomoćno lupkam i kašljem kao luda, ne bi li se napokon razdvojili.
- Meni je mama zabranila da gledam ovakve scene. - prvo kažem tiho, a onda glasnije jer me ne doživljavaju.
Ona se odmiče, čudom se čudi o kojoj sceni pričam, i okreće se prema televizoru na drugoj strani kafića.
- Oh, doktor Oz! Baš dobro da ti ga je mama zabranila gledati, on razvija hipohondriju kod ljudi. Više volim čarobnjaka iz Oza. - ona zabrinuto odmahnjiva glavom i čuje se moj nijemi vrisak: NEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEE!
- Moram ići. Dolazi mi teta materine strine. Izaći ću pred nju, da putem ne naleti na vještice i izgubi se u našem velegradu. Vidimo se kad opet budeš u klincu. - suzbijam mučinu i jurim van.

Kako mi Kardashianke osiguravaju hormonalnu ravnotežu

                Ovisna sam o Keeping up with the Kardashians. Da, da, dobro ste pročitali! Ovo mi je teže priznati nego pjevušenje stihova Jelene Rozge, razbacivanje na pjesmu Gavrani i dramatični pad usred našeg slavnog kluba Čorba. Svaki put nakon gledanja, obuzme me kajanje, ispričavam se National geographicu, HTV- u 1 i 2 i svima koji su pošteno izmrčili hlače da nam dostave koliko-toliko kvalitetan TV program.
Svoju ovisnost svaki put pripišem PMS-u i borbi sa željom da pojedem (još jednu) čokoladu.
Ako upalim Vijesti, izbezumit će me svjetski mračnjaci i voditeljica koja neprestano siluje futur prvi. Njeno BITI ĆE, RADITI ĆE, VODITI ĆE sigurno će me uništiti do kraja i navalit ću na čokoladu.
Ako upalim akcijski film, adrenalin će dodatno iziritirati moj potpuno poremećeni hormonalni sustav. Tada ću  sigurno pojesti čokoladu.(Možda i kekse.)
Ako upalim romantičnu komediju, sjebat će me činjenica da sam solo duže od prosječne trudnoće jedne slonice. Sigurno ću pojesti dvije čokolade.(Možda i kekse i sladoled.)
S druge strane, ako upalim Kardashianke, uvijek shvatim kako je jedna od njih u većem klincu od mene. One svakako prolaze traumatičniji, američki PMS (ako ga više uopće imaju od toliko pilula), a ipak ne žderu čokoladu. Da žderu čokoladu, tko bi im guzu držao u zraku? U ime Kardashian pozadine, nema čokolade!
 Kad sam svojoj ekipi intelektualaca (Roboti jedni, ne znaju za PMS, ljubavne brodolome i ostalo što nas tjera na čokoladu i Kardashianke!)  priznala da gledam taj zarazni reality, narugali su mi se i natjerali me da napravim popis poučnih stvari iz njega. Nisam znala čega se prihvaćam. Ispalo je da će prije Ted upoznati njihovu majku, nego ja napraviti popis!

Pravljenje ovog popisa trajalo je kao pisanje diplomskog rada, stoga, poštujte to!

1.) Ako želiš biti posve nebitan, promijeni si ime u Rob!

Da nije trošio Ritu Ori, tko bi ikad skužio da je Kris ikad rodila nešto čije ime ne počinje na K? Da, da, ima sina Roberta - ''poznatijeg'' kao Roba - dizajnera linije čarapa! Nepoznato? Razumijem vas. Mislim da ga je i mama zaboravila jer nema potencijala da osvane na naslovnici Playboya.

2.) Ako si previsoka, i slučajno upoznaš nekog dvometraša, stavi mu prsten, jer tko zna kad će opet takav neboder naletjeti!

Ovaj sam savjet preuzela od Khloe, u ime svih nas šćapinoga. Ona je pokupila onog svog crnju i stavila mu prsten čim je shvatila da namještaj u njegovu stanu nije za patuljke.

3.) Ako želiš dobar ljubavni život, u memoarima priznaj da si varala bivšeg muža!

Glavna koka, mama Kris, je u memoarima napisala kako je varala prvog muža. I uskoro otišla na kavu sa bivšim ljubavnikom. I sve to da spasi brak s Bruceom?! Jadan, rogovi su mu toliko narasli da je od njih oglušio.

4.) Ako želiš izgledati kao hrenovka u ovitku, uvuci se u kožnu suknju, u trećem stupnju trudnoće!

Donedavno su me obasipale slike i vijesti o Kim-Kit odjevnim kombinacijama. Pa što, žena se željela osjećati kao seks-bomba!? Bomba - svakako, seks- nikako!

5.) Ako želiš vezu iz snova, pusti dečka da si umisli da je lord!

Kourtneyin dragi, po zanimanju alkoholičar, želio je kraljevsku titulu. Otišao je u London i ... umislio si da je ima! U ime pokojeg trijeznog sata, ona ga je poduprla u njegovoj kul ideji. Sigurno je super biti lordica.

6.) Ako želiš sklad u obitelji, pitaj mame dozvolu da snimiš pornić!

Kim stalno ističe kako se srami svog kućnog videa, ali ne propušta napomenuti kako je njena obitelj cijelo vrijeme bila uz nju. Nadam se da uz nju ne znači da su vikali ''REC'' za vrijeme snimanja.

                                                                                     Ivana Granić

Mlade dame su prestale postojati kad su mlada gospoda zasrala sav genetski materijal

-

Nemoj nikom pokazivati zube. Mlada dama si i sukladno tome se ponašaj! - druga je najzastupljenija rečenica u mom odgoju.
Naravno, odmah nakon : - Neka konobar otvara piće pred tobom, i ne ostavljaj ga, čak i ako ideš na wc, da ti netko ne ubaci drogu! -
Ipak, ako ih moram poredati po beskorisnosti, ova zubata bi svakako prednjačila, bez konkurencije.
Fatalnu sam rečenicu prvi puta čula iz usta svoje Bake, prvog dana prvog razreda osnovne škole. Još se sjećam njenih bijelih kovrča koje su prijeteći letale dok me upozoravala. Ja sam samo ispuštala pokoje ''ahaaam'' jer mi je pravila kikice i vraški čupala na svaki znak pobune. (Ali u sebi sam joj šaptala kako je ista ona baka koja naganja Vragolastog Denisa od mila do nedraga!)
Njene sam riječi shvatila vrlo doslovno pa sam nekoliko prvih dana hodala naokolo i pričala s rukom preko usta, da mi nitko ne vidi zube (to jest, ona prva dva koja su bila izrasla). Sad kad razmislim, možda je to razlog moje socijalne traume u osnovnjaku!
Nakon što je Baka (od susjeda koje su se pitale kako sam tako rano obolila od paradontoze) čula da se ponašam kao mala muslimanka bez hidžaba, rastumačila mi je što je to zapravo ne pokazivati zube. Bila je to cijela predfeministička teorija žene rođene pod stegom nekadašnjeg sistema, koja bi se ukratko mogla svesti na '' Kad si tiša, još si ljepša! ''
Svaka prvašica je željela biti ljepša, čak i ako je to značilo odricanje od pobune u dramatičnom trenutku na satu iz prirode. Moja je učiteljica smjestila moje rodno selo, Medov Dolac, ravno u Hercegovinu, u neposrednu blizinu Tihaljine. Jezik je činio sve da se probije kroz ta dva prednja zuba, ali, za ljepotu, šutjela sam i pustila mojih 30ak kolega da misle sam inozemna roba.

Dok je Baka meni pričala o svetoj, vestalskoj tišini, Rođaka, otprilike mog vršnjaka, stalno je kljukala riječima: - Ne daj ti, sinko, na se!
I on je to doslovno shvatio. Klipsao je okolo i šaketao pola škole. To jest, pola škole šaketalo je njega. Vjerujem da i on ima socijalne traume iz osnovnjaka.
No, pomaknimo vremenplov u 21. stoljeće. Odavno sam provalila Bakinu teoriju, i sad ne šutim čak i kad svaki zdravi razum nalaže tišinu. Pa što, nadoknađujem osam godina gladi!
U biti, cijela ova priča slijedi iz mog jučerašnjeg posjeta Baki, u moje nehercegovačko selo, na (omraženi) dernek u čast svetog Roka (čitaj: luda parada mojih suselja(či)na, kada od mise ne čuješ ni m, a svi oni koji ne stanu u crkvu, sjede po groblju i pričaju sve u šesnaest o razvodima, homoseksualcima i usput bace pokoji trač o svećenicima pedofilima)
Naime, jučer je Baka ugostila cijelu četu unučadi. Sve mi cure koje čule smo tu istu priču o zubima, i svi oni dečki koji su rasturali po školama. I opet, odnekud, kao u Vjekoslave Huljić na vrhuncu stvaralaštva, izleti neka priča o mladoj dami.
- Ma ne bi vas prepoznala. Mlade dame u moje vrijeme ne bi obukle te hlače koje izgledaju kao mrtva mačka! A tek te majce, šuplje! Ima kod mene tkanine, ako vam je nestalo! A od tih lanaca, ružnih i debelih, vrat će vam se iskrivit! - sipa opaske, dok prostire stol za hranu koju je pripremala cijelog jutra i istovremeno skida roskastu maramu s kose, da djed vidi tu postojanu fen frizuru.
- Znaš, Bako, dok ste vi, mlade dame, šutjele i gledale, mlada su gospoda zasrala sav genetski materijal. Sada ni dama, ni gospode. - ispalim k'o iz topa, u ime svih prešućenih dosjetki.

                                                                                                  Ivana Granić

Svi ga znaju, ima zlatan lančić oko vrata, dva mobitel aparata..kako je gramatika pobjegla kroz vrata?!

                  Kao buduću akademsku građanku, naučili su me da poštujem određene tradicije. I, svega mi, trudim se iz petnih žila, iz svih svojih osebujnih 176 centimetara. Međutim, negdje sredinom kolovoza, svake godine, bez iznimke, živčani sustav daje znakove uzbune, želudac mi se izdajnički zgrči, a moja duga klepčica postane bolna od toliko pregrizanja.Tada se naime moja šira rodbina, sve svicki svit, zaputi na zasluženi godišnji odmor. Ne, ne idu na more ( TAMO JE GUŽVA, VRUĆE I SKUPO!) , a ni u planine ( TAMO JE 'LADNO I NEMA ŽIVE DUŠE!).

Svi oni, u razmaku od par dana, nahrupe u moj priprosti, mali, krški Imotski i pretvore moj više-manje uredan dom u pansion gospođe Voquer. Ili u deveti krug pakla?

-          - Stižemo za koji dan da malo zamezimo, zapivamo i opustimo se. - čujem isforsirani purgerski naglasak  s druge strane telefona, ojađeno kolutam očima u stilu sestara Olsen u Punoj kući, dok Mamica, praveći domaću manistru za goste, šalje prijeteće poglede iz kuhinje.

-          - Jedva čekam! - kako sam divna, nekonfliktna i plaha klinka bila dok nisam znala za sarkazam i ironiju. Sada nadoknađujem svo to izgubljeno vrijeme.

-          - U svojim gradovima, oni su posve kulturan svijet. Marljivo rade, većinom po zakonu, idu u kazalište, ne nose prirodno krzno i odvajaju otpad. – Sestra me pokušava utješiti.

-         - U SVOJIM GRADOVIMA! Ovdje također rade - premetačinu po mojoj sobi, nimalo po zakonu. Ne idu u kulturne ustanove.Ovdje, nakon par domaćih šljivovica, otvaraju vlastite kulturne ustanove - pjevaju gangu u stilu onih propaliteta na audicijama Showtimea. Prirodno krzno, doduše, ne nose, ali zato njihovo krzno začepi sve odvode u kući i bližoj okolici. Otpad razvrstavaju. Ženski, u mojoj sobi. Muški, u Maminoj sobi.

Još se sjećam traumatičnog iskustva od prošle godine. Koliko god pokušala potisnuti to, uvijek mi isplivaju sjećanja, dok se rugam, dok pišem, dok se divim svijetu koji ne glumi kulturu, nego živi kulturu. Pred oči mi dolazi slika goleme Mečke koja je okupirala moju garažu na dva tjedna. Garaža je morala biti otvorena – da se raskoš vidi!

Sezonu je tada otvorio Kum. Ne znam kako je kum, ni kome je kum, al' kum je kum..pa smo se razbacali da ugostimo njega i familiju. S obzirom da sam dio sjećanja ipak potisnula, ne sjećam se kako je točno izgledao kad je (bočno) prošao kroz moja vrata. Sjećam se samo zlatnog lanca kojim bi se ponosio i 50 Cent. Prva mi je misao bila ta da se nadam da ga skine dok se vaga. Možda i oduzme koje kilo.

Raskomodio se Kum, i usred njegove priče Otac-Hrvat-Katolik-Šverc auta, ubacilo se pitanje:

-   Je l' ti još pišeš, mala? –

Ja sam samo kimnula, nijemo psujući na Mamicu koja se pred njim hvalila mojim tekstovima.

-   Poslušaj(der) ti kuma. Baci se ti u nešto s parama. Pišući gubiš vrime, o' šta ti je to? Vidiš, i Nives Celzijus je pisala i dobila onu nagradu Oklop. Možda zbog oklopa knjige, stvarno je na mistu. – pomislila sam da će progutati čačkalicu koju je gurao po ustima kad je spomenuo Nives Celzijus.

-  Kiklop, mislite? – usiljeno sam se iskesila, u želji da kao Michael Douglas, u Danima ludila, polupam sve oko sebe.

-   Ma,e, taj! Nego šta ti pišeš? – sumrak saga se nastavila. Ma kakav sumrak, pomrčina sunca!

-   Pa, recimo da imam dosta širok opus. – popila sam punu čašu ledene vode, u nadi da će mi se smrznuti jezik prije nego što potpuno izgubim kontrolu.

-   Hahahahaha...opus se rimaje s kupus... – ustvrdio je i prekoračio crvenu liniju. Umjesto juhe, progutala sam kišu psovki i gorući nagon da Kumu uvalim gramatiku, pravopis, pravogovor i pokoju knjigu s čije naslovnice ne vrišti neka gola teta.

Nabrzinu sam ustala od stola, kao prava cura krša i kamena, i uljudno se oprostila od Kuma (hvala Bogu) i pitala hoće li (ne daj Bože) ostati još koji dan. (Ipak nije ostao, kaže da mu dolazi nova Mečka za koji dan pa mora srediti nešto s carinicima! )

-   Ma pogledaj kako malo jide?! Krv' ti..još će obolit od onereksije! – dobacio je za mnom dok sam grabila iz prostorije kao Tim Raketa u Pokemonima, kad im Pikachu uvali elektrošok.

Dok sam se udaljavala kroz um mi je prostrujila varijacija na jedan Severinin stih: - Svi ga znaju, ima zlatan lanac oko vrata, dva mobitel aparata, .. kako je gramatika pobjegla kroz vrata?

                                                                                         Ivana Granić

Tajna Amazonke u štiklama - Ako više plačeš, nećeš manje pišat'

           Sudbina mi svako malo podastre nešto tuge, da ne zaboravim taj gadljivogorki okus.
 Kuja. Koja očito ne zna da se namjerila na veću. Ja tugu prvo ispljuskam samouvjerenošću, a onda je izgrebem osmijehom....i, umjesto suzama, okupam je tekilom.
Da slučajno ne pomislite da sam se rodila kao Amazonka u štiklama, moram priznati da su se moja mamica M. (prava pravcata antiromantična junakinja, moja Simone de Beauvoir), par potpuno realističnih frendica, i sav chic-lit 21. stoljeća,  pošteno namučili dok su mi iz glave izbacile mit da su suze pročišćenje duše. Jedino što pročiste su suzni kanali, i onda vas još tri dana bole sinusi i sljepoočnica! 
Dakle, dok sam ja ridala zbog nižih organizama koje sam susrela (u oklopu evolucijski najviše vrste) na svom životnom putu, one su mi, umjesto isfuranih empatičnih fraza dobacile jednu našu staru: '' Plač', plač'..manje ćeš pišat! '' To je po naški, ali svakako pali. Ne znam je li me zapravo pogađala činjenica da ću rjeđe ići na wc, a tako mi se sviđaju pločice tamo, ili činjenica da ne izazivam sažaljenje, nego porugu, čak i onih koji me najviše vole.
I, ako uzmemo u obzir da sam prvi put cmizdrila alla Maričuj negdje u 8. razredu, a sada imam skoro 19 veličanstvenih, trebalo mi je dugih 5 godina da me nauče da me pretjerana drama neće odvesti daleko, te da su inat, autoironija i duboki, ženski ponos puno korisniji alat za prevladavanje tuge.
Doista, nikad si nisam podsvjestila vlastiti napredak. Od zavaljane klinke koja je najbolja za natapanje polja sistemom kap-na-kap, do poluzrele djevojke koja zna da pored gladi u svijetu, nuklearnih prijetnja, bolesti i smrti, jedan crnokosi dečko ( i crveni X preko njegova imena) nisu razlog za osjećaj manje vrijednosti, nesigurnosti koja žudi da bude ispoljena kroz tuđe sažaljenje.

            
Jutros, dok sam šarala taj golemi X, otpuhujući kolut dima koji se koncentrično širio oko mog lica, suza se rodila, uselila se u kut oka, krenula mi uz donji kapak..ali onda sam je tresnula pleskom! Po naški! Nećeš, izdajice! Naredila sam joj da ostane u meni, da sudjeluje izgradnji jedne snažnije osobe unutra, dok god ne bude imala dovoljno kvalitetan razlog da klizne van. Danas nije dobila dovoljan razlog. Dok sam tako klepala suze pred ogledalom, počela sam se smijati toj ludici unutar ogledala. Opet smo se sprijateljile, osmijeh koji je vezao moju dušu i njen odraz opet je zablistao. Eto, dok zaplješćeš dlanovima (o vlastiti obraz) ti bezvezni razlozi za ojađenost ishlape kao alkohol iz kolača. Znaš da su bili tu, ali nit' smrde nit' mirišu!

                                                                                                        Ivana Granić