Sudbina mi svako malo podastre nešto tuge, da ne zaboravim taj gadljivogorki okus.
Kuja. Koja očito ne zna da se namjerila na veću. Ja tugu prvo ispljuskam samouvjerenošću, a onda je izgrebem osmijehom....i, umjesto suzama, okupam je tekilom.
Da slučajno ne pomislite da sam se rodila kao Amazonka u štiklama, moram priznati da su se moja mamica M. (prava pravcata antiromantična junakinja, moja Simone de Beauvoir), par potpuno realističnih frendica, i sav chic-lit 21. stoljeća, pošteno namučili dok su mi iz glave izbacile mit da su suze pročišćenje duše. Jedino što pročiste su suzni kanali, i onda vas još tri dana bole sinusi i sljepoočnica!
Dakle, dok sam ja ridala zbog nižih organizama koje sam susrela (u oklopu evolucijski najviše vrste) na svom životnom putu, one su mi, umjesto isfuranih empatičnih fraza dobacile jednu našu staru: '' Plač', plač'..manje ćeš pišat! '' To je po naški, ali svakako pali. Ne znam je li me zapravo pogađala činjenica da ću rjeđe ići na wc, a tako mi se sviđaju pločice tamo, ili činjenica da ne izazivam sažaljenje, nego porugu, čak i onih koji me najviše vole.
I, ako uzmemo u obzir da sam prvi put cmizdrila alla Maričuj negdje u 8. razredu, a sada imam skoro 19 veličanstvenih, trebalo mi je dugih 5 godina da me nauče da me pretjerana drama neće odvesti daleko, te da su inat, autoironija i duboki, ženski ponos puno korisniji alat za prevladavanje tuge.
Doista, nikad si nisam podsvjestila vlastiti napredak. Od zavaljane klinke koja je najbolja za natapanje polja sistemom kap-na-kap, do poluzrele djevojke koja zna da pored gladi u svijetu, nuklearnih prijetnja, bolesti i smrti, jedan crnokosi dečko ( i crveni X preko njegova imena) nisu razlog za osjećaj manje vrijednosti, nesigurnosti koja žudi da bude ispoljena kroz tuđe sažaljenje.
Jutros, dok sam šarala taj golemi X, otpuhujući kolut dima koji se koncentrično širio oko mog lica, suza se rodila, uselila se u kut oka, krenula mi uz donji kapak..ali onda sam je tresnula pleskom! Po naški! Nećeš, izdajice! Naredila sam joj da ostane u meni, da sudjeluje izgradnji jedne snažnije osobe unutra, dok god ne bude imala dovoljno kvalitetan razlog da klizne van. Danas nije dobila dovoljan razlog. Dok sam tako klepala suze pred ogledalom, počela sam se smijati toj ludici unutar ogledala. Opet smo se sprijateljile, osmijeh koji je vezao moju dušu i njen odraz opet je zablistao. Eto, dok zaplješćeš dlanovima (o vlastiti obraz) ti bezvezni razlozi za ojađenost ishlape kao alkohol iz kolača. Znaš da su bili tu, ali nit' smrde nit' mirišu!
Ivana Granić
Nema komentara:
Objavi komentar