Zašto lajava, osebujna i glasna dalmatinska cura ne ide tri metra iznad neba?!

                  Mislite da nema ništa čudnije nego kad jedna, nipošto pasivna, tiha i mirna, 19godišnjakinja ostane doma subotom navečer? Definitivno ima. Kad se ista ta 19godišnjakinja provodi i umalo se napije od fine, samo naizgled nejake, višnje. I sve to sa svojom 40 i kusur godina starom Mamicom, u podrumu naše kuće na selu. Još čudnije postane kad na tapet dođe njen ljubavni život siromašniji od onog Jadranke Kosor.
- Nego, 'ćeri, aj, reci, imaš li ti išta momka?-višnjevača ne može skratiti nos moje majke koji tu i tamo završi ondje gdje nikako nije poželjan, u mojim poslima.
- Ma kakvi. Nula. Ništa. - ali ta ista višnjevača svakako produži moj jezik.
- Ajme, bit ćeš mi stara cura. A tvoje prijateljice? - ponavlja izjavu koju sam kroz godinu čula milijun puta, usred priprema za državu maturu, tokom kojih sam van izašla tri puta. Tada se zabrinula da činim društveno samoubojstvo.
- Kako koja. - sliježem ramenima, dok uživljeno pokušavam pogoditi kantu od smeća papirićem, a ne uspjeva mi. Koji klinac, kantu ne pogađam ni najtrijeznija, a kamoli pripita?!
- Ma, ti si sva na me, nisi ružna ni nešesna. Nisi ni mutava. U čemu se problem? - zamišljeno dobacuje, očito retoričko, pitanje.
- Nemam pojma...- ubacujem papirić u kantu i veselo se hihoćem.
- Znam ja šta je. Imaš dug jezik. Lajava, osebujna, glasna dalmatinska cura! Još uz to samouvjerena i oštroumna. Takve ne idu tri metra iznad neba. Dečki se useri kad nalete na jednu takvu. - iz kraja rečenice shvaćam da i Mamica slini za Marijem Casasom. Pogledala je taj film, sam Bog zna koliko puta, i natjerala me da ga i ja pogledam. I platonski se zaljubim, baš kao i ona.
- Neka mene na zemlji. I ovako sam previsoka. Sretno slobodne cure su seksi. Što bih ja ovako mlada, lijepa..i zavezana?! - govorim, pomalo neuvjerljivo, više kao da se tješim. Al', nemaš brige, to me hvata samo kad me malo udari....Poželim joj ispričat svoj zadnji posjet nebesima. Moj rođendan. Haljina iz snova, štikle iz snova, pod rukom savršen dečko i sjaj u očima koji odaje moju nebesku poziciju. Bilo je baš nebeski, šteta što je završilo slobodnim padom (Kad već nisam htjela isprobati onaj u španjolskoj Port Aventuri, eto mi sad prisilno!). Trebale su mi tri dezinfekcije srca tekilom da dođem k sebi. Otada se nisam penjala na visoko.
Ipak joj prešutim, jer znam da se, unatoč podbadanjima bez kraja i konca, ponosi svojom lajavom, osebujnom, glasnom dalmatinskom curom. Zna da sam kao ona, ista istcata. I isto tako zna da je tata izdržao s njom zahvaljujući svom poslu - pomorac je i ne vidi je pola godine. Nakon toliko izbivanja, Mamica ga poštedi svoje rječitosti. To je tajna njihove vječne zaljubljenosti. A mene, istu takvu, ni vrag ne bi dugo trpio. Trebam se prvo naučiti sama podnositi.

                                                                Ivana Granić