Savjeti, savjeti, sa svih strana, od bake i majke do svježe
ofarbanih strina, teta, susjeda koje su me nadobudno učile o ispunjenom životu
jedne žene, majke, kraljice. Učili su me i muškarci – djed, tata, poznanici,
susjedi, prijatelji i bivši dečki – kako izgleda žena, majka, kraljica iz
njihove perspektive.
Godinama sam upijala njihove ideje, neke prihvaćala
nekritički, neke dugo razmatrala, neke odbacila. Naučila sam tehničke detalje. I pogazila te
tehničke detalje. Ono što se zove život – naučit će me sam život, sada znam.
Učili su me da svaki dan operem i ispeglam kosu, stavim
šminku i nabacim osmijeh, iskren ili neiskren svejedno. I odlučila sam da neću
to činiti. Niti ću prati kosu svaki dan niti ću se šminkati svaki dan niti ću
se smijati svaki dan i glumiti mezimicu Boga. Na svijetu je previše maski, ako
ja nabacim još koju laž nikome neće biti bolje.
Učili su me da uvijek nosim sve knjige, religiozno sjednem u
prvi red i kimam glavom čak i kad mi nije jasno. I odlučila da to, dakako i
svakako, neću činiti. Neću tegliti tri kila skripti jer će mi se iskriviti rame
ni sjediti u prvom redu jer mi klima puše u čelo, a neću ni kimati glavom kad
mi nije jasno, kad nisam sretna, kad želim bolje, više i kad trebam neku novu
snagu. Iz ovakvih razloga, osjećam antipatiju prema poslušnim radnjama,
ulizicama i samoprozvanim propovjednicima. Ne želim da mi na grobu piše nešto
kao: Živjela, šutjela, umrla. Neka radije moji poznanici napišu: Ova se žena
derala, bolno se derala. Živcirala me, postojala je.
Učili su me da ne jedem previše čokolade. Štetna je za zube,
povisuje razinu šećera u krvi, ima previše ugljikohidrata koji će se naseliti
na moj struk. Naravno, dečki ne vole debele cure. Umrijet ću sama i tužna, u
super stanu, puna para, s dv'je-tri mačke. I odlučila da ću jesti čokoladu, kad
god hoću i koliko hoću. Zubi se poprave, šećer regulira gorčina svijeta, a
ugljikohidrati na struku su samo moj problem. Dakle, uopće nisu problem. Dečki
će se morati s tim nositi, ili ne nositi, svejedno. Za stan, pare i mačke bih
potpisala odmah.
Učili su me da suze oslobađaju i da vrijeme liječi sve.
Jedan od onih savjeta koje sam dugo testirala. I odbacila. Suze ne oslobađaju,
ako mene pitaš. Prvo i prvo, zatvore ti oči. Od njih ne vidiš realno stanje.
Začepe ti nos, ništa ne miriše dobro. Začepe ti usta, od jecaja ne možeš
govoriti. Prisiljen si šutjeti o tome što te nagnalo na suze. I pomute mozak do
razine da više ne znaš zašto plačeš. Ovako, umjesto suza se fino izdereš,
istreseš, ispušeš. U prazno ili prema zaslugama. I sve jasno. A vrijeme? Ta
iluzija ni u čemu ne pomaže. Ništa ne bude bolje, samo se privikneš i pomiriš.
Dugoročno, budeš malo sretniji. Međutim, nikada onako sretan kako bi mogao biti
da si pokušao djelovati na uzročnika patnje.
Uvidjeli su jednog dana moji savjetnici da bacaju biserje
pred svinju. Krivo su uvidjeli. Bacali su hranu za svinje pred biser. Biser s
mozgom koji je provalio njihove besmislice. Onda su mi rekli da radim što hoću,
jer se sa mnom jednostavno ne može na kraj. I, naravno, da radim što hoću i
obavezno pazim da se za to ne zna. Što ako za to sazna sestra strine moje
pratete, a ona ima sina koji traži curu i stvoren je baš za mene? Što? Što ako
to čuje netko tko ima dobre veze u prosvjeti i ja nikad ne dobijem posao? Što
ako to čuje netko iz Crkve i budem izopćena jer previše pričam, previše jedem,
previše mislim? Što? Opet sam ih provalila. Ja se svaki dan nosim sa ovim
materijalističkim svijetom, punim uštogljenih pravila, malograđanskog kiča i
ograničenosti. Čisto radi balansa, morat će se i on nositi sa mnom.
