Kažu da se prosječni tinejdžer s majkom posvađa 128 puta u godini dana. Ja sam se sa svojom svađala barem 358 puta godišnje. Primirje smo potpisivale za Božić, Novu Godinu, Veliku Gospu, na moj i njen rođendan. Tada bi nas valjda ponijela harmonija i nastojale bismo minimalizirati naše razlike, supergigantske, glomaznije od naše kuće, koja bi nam, u žaru borbe, postajala pretijesna. Ovisi kako okreneš, situacije su varirale od nesnosne, sapunjarske galame i lupanja vratima, do teatralnog gađanja stvarima, i još teatralnijeg pravljenja da ništa nije bilo pola sata poslije svađe.
I ona i ja tisuću puta smo posumnjale na zamjenu u rodilištu.(Fuera, Marichuy, bruja hipocrita!) Izgledalo je da nešto poput nje nije moglo roditi nešto poput mene. Ja - mala, jezičasta vriskica koja želi nositi štikle. Ona - velika, jezičasta vriskica koja mi ne da nositi štikle, jer moram naučiti biti viša i bolja od drugih - bez štikli.
I tako svaki dan, dok me nije napustio pubertet. U biti, mislim da me još drži pubertet, ali počinje me hvatiti nostalgija jer brzo odlazim pa sam mirna i pitoma. I nju hvata nostalgija. Nada se da je izbrusila moja vještinu da borbe i da se neću predati. Unatoč nepomirljivim razlikama, nikada ne bi potpisala rastavu od mene. Ni ja od nje.Tata i susjedi uživaju u miru i tišini, izostanku letećih papuča i brzopoteznog čišćenja sobe, kroz prozor.
Svojoj sam Mamici oduvijek zamjerala što je toliko...električna. Umjesto ruža za usne, usnama prinosi cigarete. Ne ide na fen frizure, ne pije kavu s lokalnim ženama, jer joj se ne da mučiti uši njihovim ispraznim pričama i piskutavim glasovima. Nikad, ali baš nikad, ne nosi haljine, ne zato jer misli da nema dobre noge, nego jer su hlače udobnije, ona je u njima pokretna i sigurna. Ne čita Cosmopolitan, jer jednostavno smatra da je zaglupljujući. Nije plakala kad me vidjela u maturalnoj haljini, jer je, kaže, grijeh plakati pored zdravog, uspješnog i prekrasnog djeteta. Nije me tješila kad sam plakala, nego me potpirivala da se borim. Govorila je da nikad neću isplakati uspjeh, nego se izboriti za uspjeh. Nikad nije sputavala moju ambiciju. Naprotiv, hranila ju je slikama svijeta koje je ona vidjela. Uvjerila me da taj svijet čeka mene, samo ako ga dobro naciljam. Nije dala da se nalijem priča o hipersretnim, tinejdžerskim ljubavima. Naučila me da prvo moram upoznati sebe, zavoljeti sebe i onda, posve slobodne volje i sasvim svoja, zavoljeti nekog drugog.
Ona je, naime, otišla od kuće s 19, na kraj svijet, jer nije trpjela konvencije koje joj je pokušala nametnuti njena obitelj. Kasnije, kad se napokon udala, nije dopustila da je njena politička obitelj (Kažem politička obitelj jer ona obožava tu riječ upotrijebiti umjesto klasičnog svojta. Navodno ih ne voli svojatati pa to poštujem.) okuje u konvencije pa smo se zato preselili u Imotski, gdje prije nikad nisu čuli za naše prezime. Tu je krenula od nule, skućila mog tatu (skućiti pomorca - zvuči nemoguće, ali ona je uspjela) i dala sve od sebe da nam ovaj grad, posve nov i nama i njoj, učini domom.
Nisam odrasla uz ženstvenu ženu. Moju sklonost štiklama, šminki i romantičarskoj literaturi, vjerojatno sam pokupila negdje usput, od nekog starijeg pretka, ali dovoljno je jaka da tjera mak na konac sa njenom feminističkom crtom. Natjerala me da, čak ni pokraj nje, ne odstupam od onog što jesam.
Ipak, odrasla sam uz ženu koja je više žena od mnogih ženstvenih žena. Moja Simone de Beauvoir dovoljno je neustrašiva da kaže DA, dovoljno besramna da kaže NE. I to sve čini slijedeći istančanu žensku intuiciju koja probija njen neženstveni, električni oklop.
Živjela mama van konvencije, mama bez konkurencije! <3
Nema komentara:
Objavi komentar