srijeda, 11. prosinca 2013.

Biserje pred svinje ili svinje pred biser?


          Savjeti, savjeti, sa svih strana, od bake i majke do svježe ofarbanih strina, teta, susjeda koje su me nadobudno učile o ispunjenom životu jedne žene, majke, kraljice. Učili su me i muškarci – djed, tata, poznanici, susjedi, prijatelji i bivši dečki – kako izgleda žena, majka, kraljica iz njihove perspektive.
Godinama sam upijala njihove ideje, neke prihvaćala nekritički, neke dugo razmatrala, neke odbacila. Naučila sam tehničke detalje. I pogazila te tehničke detalje. Ono što se zove život – naučit će me sam život, sada znam.
Učili su me da svaki dan operem i ispeglam kosu, stavim šminku i nabacim osmijeh, iskren ili neiskren svejedno. I odlučila sam da neću to činiti. Niti ću prati kosu svaki dan niti ću se šminkati svaki dan niti ću se smijati svaki dan i glumiti mezimicu Boga. Na svijetu je previše maski, ako ja nabacim još koju laž nikome neće biti bolje.
Učili su me da uvijek nosim sve knjige, religiozno sjednem u prvi red i kimam glavom čak i kad mi nije jasno. I odlučila da to, dakako i svakako, neću činiti. Neću tegliti tri kila skripti jer će mi se iskriviti rame ni sjediti u prvom redu jer mi klima puše u čelo, a neću ni kimati glavom kad mi nije jasno, kad nisam sretna, kad želim bolje, više i kad trebam neku novu snagu. Iz ovakvih razloga, osjećam antipatiju prema poslušnim radnjama, ulizicama i samoprozvanim propovjednicima. Ne želim da mi na grobu piše nešto kao: Živjela, šutjela, umrla. Neka radije moji poznanici napišu: Ova se žena derala, bolno se derala. Živcirala me, postojala je.
Učili su me da ne jedem previše čokolade. Štetna je za zube, povisuje razinu šećera u krvi, ima previše ugljikohidrata koji će se naseliti na moj struk. Naravno, dečki ne vole debele cure. Umrijet ću sama i tužna, u super stanu, puna para, s dv'je-tri mačke. I odlučila da ću jesti čokoladu, kad god hoću i koliko hoću. Zubi se poprave, šećer regulira gorčina svijeta, a ugljikohidrati na struku su samo moj problem. Dakle, uopće nisu problem. Dečki će se morati s tim nositi, ili ne nositi, svejedno. Za stan, pare i mačke bih potpisala odmah.
Učili su me da suze oslobađaju i da vrijeme liječi sve. Jedan od onih savjeta koje sam dugo testirala. I odbacila. Suze ne oslobađaju, ako mene pitaš. Prvo i prvo, zatvore ti oči. Od njih ne vidiš realno stanje. Začepe ti nos, ništa ne miriše dobro. Začepe ti usta, od jecaja ne možeš govoriti. Prisiljen si šutjeti o tome što te nagnalo na suze. I pomute mozak do razine da više ne znaš zašto plačeš. Ovako, umjesto suza se fino izdereš, istreseš, ispušeš. U prazno ili prema zaslugama. I sve jasno. A vrijeme? Ta iluzija ni u čemu ne pomaže. Ništa ne bude bolje, samo se privikneš i pomiriš. Dugoročno, budeš malo sretniji. Međutim, nikada onako sretan kako bi mogao biti da si pokušao djelovati na uzročnika patnje.

          Uvidjeli su jednog dana moji savjetnici da bacaju biserje pred svinju. Krivo su uvidjeli. Bacali su hranu za svinje pred biser. Biser s mozgom koji je provalio njihove besmislice. Onda su mi rekli da radim što hoću, jer se sa mnom jednostavno ne može na kraj. I, naravno, da radim što hoću i obavezno pazim da se za to ne zna. Što ako za to sazna sestra strine moje pratete, a ona ima sina koji traži curu i stvoren je baš za mene? Što? Što ako to čuje netko tko ima dobre veze u prosvjeti i ja nikad ne dobijem posao? Što ako to čuje netko iz Crkve i budem izopćena jer previše pričam, previše jedem, previše mislim? Što? Opet sam ih provalila. Ja se svaki dan nosim sa ovim materijalističkim svijetom, punim uštogljenih pravila, malograđanskog kiča i ograničenosti. Čisto radi balansa, morat će se i on nositi sa mnom.

ponedjeljak, 2. prosinca 2013.

Svi traže svoja prava – gay prava, prava nacionalnih manjina…Ja tražim prava djevica.

         Stigla provincijalka u veliki Split. I prva splitska kava s ekipom koju sam upoznala dok sam treći put kružila oko Grgura Ninskog s tri različite strane. Nema veze, naučit ću se i ja orjenitirat' jednom. Veseli ljudi, fino mjesto, teme u kojima dobro plivam (Aleluja, pomislih, ne priča se o modi i cajkaškim klubovima!). 
Ja k'o svoj na svome. Ponosna na svoj mentalitet, dijalekt, opću kulturu. Ne odskačem. Osmijeh postojan. Iskren osmijeh postojan. I dok se ja tako divim svom društvenom umijeću, prevrnuli oni temu. Na neko okretanje. Čega? Zemlje oko Sunca?
-          - Ja sam ih okrenula šest. – kaže jedna.
-          - Ja samo dva. Jedan službeno, jedan neslužbeno. – druga se stidi.
O-o! Provincijalski alarm aktiviran. Čega? Blago teleći pogled.
-        -  Ne pitaj mene! Ne pitaj mene! – i da, okreću se pogledi prema meni dok ja tražim nekog da se pohvali svojom brojkom prije nego lupnem nešto.
-         -  Okrenule? Što? U Imotskom se okreću samo janjci, koliko ja znam. A to službeno-neslužbeno…Jesu prošvercani ili domaći? – vulkan gluposti eruptirao. Gotovo. Ocrnjena. Mrtva. Pokopana.
-         -  Ne. Dečki, draga, dečki. – ostali se valjaju od smijeha, jedna je dovoljno suosjećajna pa između dva vala smijeha odgovara na moje pitanje.
-        -  Aham… - crvenim se.
-          I? – ne odustaju.
-          Pa...Nijednog. – kažem opet ležerno. Opet val smijeha, ovaj put uz još veće čuđenje.
Djevicaa… - deru se kao da su našli čovječju ribicu, endemski primjerak. Cijeli vražiji kafić se okreće i gleda u mene. Sitna provincijalka želi pobjeći i više nikad ne ući u hit mjesto. Ali pametna ostaje. I smije se njima. Jače nego oni! To, provincijalko, ostani uvijek provincijalka!

subota, 23. studenoga 2013.

Snjeguljica, Trnoružica,... - Mozgopržionica

Sve smo mi rasle uz Snjeguljicu, Trnoružicu, Pepeljugu, Esmeraldu, Juliju i ostatak dugog niza dobroćudnih, pitomih sanjarica koje su nam servirale ideju pokornosti i prihvaćanja svega što liči na ljubav zbog koje se mora patiti. E, pa, drage moje dame, fino su nas zasrale. Možda su baš one krive što je svaka od nas barem jednom bila nepopravljivo romantična spužva koja se prilagođavala muškoj čizmi, hladnoj i neposlušnoj ruci, i tumačila sama sebi i svima onima koje su tu školu već prošle: On me voli na svoj način.
Nema ljepše i gluplje žene od zaljubljene žene. Blokirana mozga, zbog prevelikih krila, svaka se je jednom uvjeravala da je u redu da je njeno mjesto tek iza muške ekipa, iza pive, iza nogometa. I baš je tu čučala. Iza. Iza poluvremena, iza brojnih muških tuluma koje nikako nikako ne smije propustiti, iza, iza trijezne zone razuma. Vrištala na svaku pijanu poruku. Od sreće, da, da. On na nju misli pijan! Da, učinilo mu se da je to bila baš ona koju je pratio doma, u pripijenoj haljini. Dopratio ju je do stana. Iza ovog ide ''i tako dalje''. Plakala kad bi vidjela da nije sama, ali svakako je usamljena. I nema mira sama sa sobom. Možda zato jer pogaženi ponos nonstop lupa iz kutije s njegovim poklonima? Nema veze. On nju voli na svoj način.

Žalim slučaj! Sve se mi probudimo. O kakav to pad bude! Bolan i nužan. Najskuplji tečaj samopoštovanja. Međutim, u svako obrazovanje treba ulagati pa tako i u ovo. Prođe bol, a ostane vječna lekcija. Svi mi volimo na svoj način, ali ta nam sveta sintagma ne smije biti opravdanje za prihvaćanje mrvica. Nismo mi tako sitne. Velike smo. I ne stanemo u sitnu dušu nekoga tko još mora odrasti. A ljubav da bi bila Ljubav ne mora biti teška, bolna, puna trpljenja. Ona jest žrtva, ali uzajamna. Koliko dajemo, moramo i dobiti. Tada će to biti ljubav s velikim lj. Možda vas neće odvesti u svjetske ljubavne legende, ali odvest će do sreće. Dovoljno, zar ne?

petak, 22. studenoga 2013.

Kako su Emma Bovary i Christian Grey dobro prodali seks

         Evo moja ispovijed. Od srca se kajem. Da, nisam odoljela sveopćoj pomami. I ja sam pročitala Pedeset nijansi sive. Kažu da je knjiga od jutra do sutra postala megabestseller. Što ja kažem? Pedeset nijansi dobro prodanog seksa, površnih emocija i pomalo trivijalne fabule. Oštre riječi, da, ali nakon vjernosti kvalitetnim djelima, nisko sam pala. Što ćeš, mora ova njuška u svašta zadrijeti pa se i Pedeset nijansi sive moralo naći na repertoaru. Da, eto, provjerim zašto je postalo top tema, što to svi analiziraju, prepričavaju. 
Dakle, opet smo popušili izlizanu foru. Kako smo samo ovo nazvali književnim djelom desetljeća, pokupovali u milijunima primjeraka i u dahu pročitali? Što nas to nagnaje da se oduševimo još jednim skandaloznim djelom niske umjetničke vrijednosti? Seks je svrgnuo s trona i vampire i vukodlake i sve ostalo što nam se nudi da barem malo zaboravimo na stvarnost s malo ljubavi, lošim seksom i praznim džepovima. Napunili smo džep onima koje zovemo književnicima, a zapravo su lukavi marketinški magnati. Kakvo je nadahnuće proizvelo ovakvo nešto? Sex to impress stara je fora. 
Davne 1857. Gustave Flaubert prodao je seks. Njegova Emma Bovary i realistični opisi njene nevjere odveli su ga u književnu legendu. Naličje Gospođe Bovary šokiralo je i oduševilo. Autor je dospio na sud jer je pokvario žene. Manje skandalozan za današnji pojam, previše za ondašnji pojam. Avanturice Emme Bovary bile su jednako opijajuće, jednako zarazne kao i seksualne navike Christiana Greya danas. E. L. James, kraljica erotike, neće u zatvor. Njeno će djelo jako brzo poharati i kinodvorane. Malo se promijenila percepcija morala. Flaubert u obaveznu lektiru, a E. L. James u maštu svih žena…i muškaraca, naravno.
 Ne daj, Bože, da Flauberta usporedim sa današnjim piskaralima, ali poanta je više-manje ista. Lik na samom rubu zdravog razuma, zakulisne radnje koje svijet ne vidi, mašta i podsvijest kraljuju, asocijacija na zvjeri koje svi nosimo unutra. Nudi sve da nahrani naše opustošene duhove, čini se. Nema veze, od fast fooda za utapanje tuge bismo se udebljali, ali od fast fooda za duh, u obliku jedne ovakve knjige, nećemo dobiti ni grama.  

srijeda, 18. rujna 2013.

Mama van konvencije, mama bez konkurencije


Kažu da se prosječni tinejdžer s majkom posvađa 128 puta u godini dana. Ja sam se sa svojom svađala barem 358 puta godišnje. Primirje smo potpisivale za Božić, Novu Godinu, Veliku Gospu, na moj i njen rođendan. Tada bi nas valjda ponijela harmonija i nastojale bismo minimalizirati naše razlike, supergigantske, glomaznije od naše kuće, koja bi nam, u žaru borbe, postajala pretijesna. Ovisi kako okreneš, situacije su varirale od nesnosne, sapunjarske galame i lupanja vratima, do teatralnog gađanja stvarima, i još teatralnijeg pravljenja da ništa nije bilo pola sata poslije svađe.
I ona i ja tisuću puta smo posumnjale na zamjenu u rodilištu.(Fuera, Marichuy, bruja hipocrita!) Izgledalo je da nešto poput nje nije moglo roditi nešto poput mene. Ja - mala, jezičasta vriskica koja želi nositi štikle. Ona - velika, jezičasta vriskica koja mi ne da nositi štikle, jer moram naučiti biti viša i bolja od drugih - bez štikli.
I tako svaki dan, dok me nije napustio pubertet. U biti, mislim da me još drži pubertet, ali počinje me hvatiti nostalgija jer brzo odlazim pa sam mirna i pitoma. I nju hvata nostalgija. Nada se da je izbrusila moja vještinu da borbe i da se neću predati. Unatoč nepomirljivim razlikama, nikada ne bi potpisala rastavu od mene. Ni ja od nje.Tata i susjedi uživaju u miru i tišini, izostanku letećih papuča i brzopoteznog čišćenja sobe, kroz prozor.
Svojoj sam Mamici oduvijek zamjerala što je toliko...električna. Umjesto ruža za usne, usnama prinosi cigarete. Ne ide na fen frizure, ne pije kavu s lokalnim ženama, jer joj se ne da mučiti uši njihovim ispraznim pričama i piskutavim glasovima. Nikad, ali baš nikad, ne nosi haljine, ne zato jer misli da nema dobre noge, nego jer su hlače udobnije, ona je u njima pokretna i sigurna. Ne čita Cosmopolitan, jer jednostavno smatra da je zaglupljujući. Nije plakala kad me vidjela u maturalnoj haljini, jer je, kaže, grijeh plakati pored zdravog, uspješnog i prekrasnog djeteta. Nije me tješila kad sam plakala, nego me potpirivala da se borim. Govorila je da nikad neću isplakati uspjeh, nego se izboriti za uspjeh. Nikad nije sputavala moju ambiciju. Naprotiv, hranila ju je slikama svijeta koje je ona vidjela. Uvjerila me da taj svijet čeka mene, samo ako ga dobro naciljam. Nije dala da se nalijem priča o hipersretnim, tinejdžerskim ljubavima. Naučila me da prvo moram upoznati sebe, zavoljeti sebe i onda, posve slobodne volje i sasvim svoja, zavoljeti nekog drugog.
Ona je, naime, otišla od kuće s 19, na kraj svijet, jer nije trpjela konvencije koje joj je pokušala nametnuti njena obitelj. Kasnije, kad se napokon udala, nije dopustila da je njena politička obitelj (Kažem politička obitelj jer ona obožava tu riječ upotrijebiti umjesto klasičnog svojta. Navodno ih ne voli svojatati pa to poštujem.) okuje u konvencije pa smo se zato preselili u Imotski, gdje prije nikad nisu čuli za naše prezime. Tu je krenula od nule, skućila mog tatu (skućiti pomorca - zvuči nemoguće, ali ona je uspjela) i dala sve od sebe da nam ovaj grad, posve nov i nama i njoj, učini domom.
Nisam odrasla uz ženstvenu ženu. Moju sklonost štiklama, šminki i romantičarskoj literaturi, vjerojatno sam pokupila negdje usput, od nekog starijeg pretka, ali dovoljno je jaka da tjera mak na konac sa njenom feminističkom crtom. Natjerala me da, čak ni pokraj nje, ne odstupam od onog što jesam.
 Ipak, odrasla sam uz ženu koja je više žena od mnogih ženstvenih žena. Moja Simone de Beauvoir dovoljno je neustrašiva da kaže DA, dovoljno besramna da kaže NE. I to sve čini slijedeći istančanu žensku intuiciju koja probija njen neženstveni, električni oklop.
Živjela mama van konvencije, mama bez konkurencije! <3

subota, 14. rujna 2013.

Sve novo, ogledalo staro, posuđeni stan i plava ja


         Sitno brojim do preseljenja u novi, veći grad. Kao hrčak skupljam posljednje uspomene. Znam, dolazit ću često, zvat mamu 565 puta dnevno, neću gladovati (ima alternative čak i za nas koji ne znamo držati kuhaču), viđati više-manje sličnu ekipu po novom gradu, ali, ipak, ništa neće biti isto. Bit ću ova, stara ja, na novom mjestu, u novom vremenu, koji će oblikovati jednu novu ja. Uzbuđena sam, ali trta me više nego što sam očekivala. Grizem nokte, dođe mi da divljam i ludujem za sve što nisam u 19 godina, tik-tak, tik-tak... Što ako ne uspijem biti sretna koliko sam ovdje uspjela biti? I što ako ne uspijem biti svoja koliko sam ovdje uspjela biti?
Mislim da pomalo ludim. Jutros sam se uhvatila kako nježno buljim u svoj odvod u kupaonici i zahvaljujem mu što je progutao toliko cigara koje starci nikad nisu pronašli.
Nekidan sam s ljubavlju obrisala prašinu sa starog sata koji sam toliko puta subotom pomakla uru unatrag da si priuštim dodatni sat zabave.
Nakon toga sam očistila i prozor, sva sretna jer se nikad nisam polomila kad sam s njega skakala.
Posložila sam i kućni bar već prije nekoliko subota. Ne valja ostaviti za sobom po malo alkohola u bocama. Ili sve ili ništa. Sad je čist k'o suza.
( Ne pokušavajte ovo kod kuće! Možda vas vaše pokućanstvo ne voli koliko mene moje pa biste mogli završiti u kazni ili na hitnoj! )
Namjeravam počistiti i sve one stvari ispod kreveta. Tamo je odletjelo sve tajno, sve što me optuživalo i sve što me boljelo. Ali strah me da tamo ima i mrtvih ljudi. I mrtvih uspomena. Neka čeka sretnije dane!
Svoje sobno ogledalo nosim sa sobom. Ne mogu ga napustiti sad. I ono je bilo uz mene kad sam se osjećala ružno i tužno, ne mogu ga ostaviti sad, u njegovoj starosti, kad treba duplo više čišćenja i pažnje. Ne može propustiti moje uređivanje za tako važne stvari - novi faks, novi prijatelji, novi dečki. Ogledalo sa mnom putuje.
Eto vidite! Ne mogu smiriti sve te misli, ideje koje naviru, struje, a ja...izgubljena i bez toga. Već je počelo djelovati to zarazno splitsko stanje uma. Ono će me očito pratiti u novoj avanturi. Jesam li spremna?
Ovo je ozbiljno kao brak! Ma što, ozbiljnije od braka! Trebam nešto staro, nešto novo, nešto posuđeno i nešto plavo. Sve novo, ogledalo staro, posuđeni (unajmljeni, doduše) stan i plava ja!

nedjelja, 1. rujna 2013.

Svoga tijela gospodar



Već pet dana nisam se makla s mrtve točke u pisanju. Pokušala sam, doduše. Grčevito sam se bacila na pisanje duhovitog teksta o stereotipima o idealnoj ženskoj ljepoti, koji na leđima nosi svaka djevojka danas. I ona koja se kune da nije - laže. U našoj iracionalnosti i potrebi da budemo prihvaćene i voljene, sve padamo pod križ, naš posebni 90-60-90 križ. Nisam uspjela napisati duhovit tekst. Ne znam jesam li previše emotivno upletena u temu ili u tome nema ništa duhovito, ali nisam uspjela. Ono što sam uspjela napisati je iskren tekst, tekst koji sam pronašla slijedeći samo pečate na svojoj koži.
Moja priča počela je u trenutku kad sam bila previše malodušna i previše samozatajna da svima u lice kažem da sam sretna, debela cura, da je moje tijelo samo moje tijelo i da mi nitko ne smije reći kakvo ono treba biti da bi bilo savršeno - jer je savršeno čak i onda kad mjere pokazuju da nije tako.
Što to tjera žene da se mrze? Gay modna industrija koja tijelo žene želi svesti na ispraznu androginost, par kostiju kao idealnu vješalicu za pomodne krpice u koje i ne stane više od vješalice? Zatupljeno društvo koje to slijepo prihvaća? Okolina koja pobožno upija i prenosi trikove moderne mašinerije? Same žene koje su s porastom svoje emancipacije u nasljedstvo dobile i potrebu da njihovo tijelo slijedi njihov porast na društvenoj ljestvici? Koliko smo sve zapravo glupe i ograničene kad zatvaramo oči pred činjenicom da je preuzvišeno savršenstvo i precijenjena ljepota samo diskutabilna, prolazna kategorija koju smo sami kreirali u obijesnoj ljudskoj potrebi da se odreknemo svega što je prirodno, i kao takvo, sveto i nedodirljivo?
Shvaćamo li koliko je nepravedno podvrgavati se modernim torturama, bizarnim operacijama i iscrpljujućim, škodljivim dijetama, kad je dovoljno samo pokazati srednji prst i istinski zavoljeti same sebe?
Da, doista, toliko malo treba. Samo jedna, toliko bliska, a toliko daleka, spoznaja. Spoznaja o različitosti. Spoznaja da svaka od nas na svom tijelu nosi biljege svojih dobrih i loših dana, svojih sreća i svojih tuga, odlike svoje dobi, svoje rase, svoga podneblja....Kao zbroj svega toga, ljepota jedne žene nikad neće biti jednaka ljepoti neke druge žene. Ali bit će ljepota. I savršenstvo krojeno od nas samih, baš po nama. Nijedno nam neće pristajati tako dobro - jer će slijediti naš pogled na svijet, našu intimnu filozofiju, svaku našu oblinu, svaki osmijeh i svaku suzu. Ljepota tada postaje još ljepša, naša životna ispovjed.
Eto, sve vi bucmaste, sve vi naborane, svi vi krivih zubiju, sve vi preširokih bokova i premalih grudi - od danas jeste savršene! Dosta je da to odlučite.
Prihvaćam svoje bokove 101 cm, zajedno sa strukom 68 i zajedno sa grudima 79. Savršeno je zato što su čak i grudi 79 dovoljne da u njih stane jedno veliko srce, otvoreno za sve one koje danas skupa sa mnom vrisnu da su savršene.

                                                    Ivana Granić