Mama van konvencije, mama bez konkurencije

Kažu da se prosječni tinejdžer s majkom posvađa 128 puta u godini dana. Ja sam se sa svojom svađala barem 358 puta godišnje. Primirje smo potpisivale za Božić, Novu Godinu, Veliku Gospu, na moj i njen rođendan. Tada bi nas valjda ponijela harmonija i nastojale bismo minimalizirati naše razlike, supergigantske, glomaznije od naše kuće, koja bi nam, u žaru borbe, postajala pretijesna. Ovisi kako okreneš, situacije su varirale od nesnosne, sapunjarske galame i lupanja vratima, do teatralnog gađanja stvarima, i još teatralnijeg pravljenja da ništa nije bilo pola sata poslije svađe.
I ona i ja tisuću puta smo posumnjale na zamjenu u rodilištu.(Fuera, Marichuy, bruja hipocrita!) Izgledalo je da nešto poput nje nije moglo roditi nešto poput mene. Ja - mala, jezičasta vriskica koja želi nositi štikle. Ona - velika, jezičasta vriskica koja mi ne da nositi štikle, jer moram naučiti biti viša i bolja od drugih - bez štikli.
I tako svaki dan, dok me nije napustio pubertet. U biti, mislim da me još drži pubertet, ali počinje me hvatiti nostalgija jer brzo odlazim pa sam mirna i pitoma. I nju hvata nostalgija. Nada se da je izbrusila moja vještinu da borbe i da se neću predati. Unatoč nepomirljivim razlikama, nikada ne bi potpisala rastavu od mene. Ni ja od nje.Tata i susjedi uživaju u miru i tišini, izostanku letećih papuča i brzopoteznog čišćenja sobe, kroz prozor.
Svojoj sam Mamici oduvijek zamjerala što je toliko...električna. Umjesto ruža za usne, usnama prinosi cigarete. Ne ide na fen frizure, ne pije kavu s lokalnim ženama, jer joj se ne da mučiti uši njihovim ispraznim pričama i piskutavim glasovima. Nikad, ali baš nikad, ne nosi haljine, ne zato jer misli da nema dobre noge, nego jer su hlače udobnije, ona je u njima pokretna i sigurna. Ne čita Cosmopolitan, jer jednostavno smatra da je zaglupljujući. Nije plakala kad me vidjela u maturalnoj haljini, jer je, kaže, grijeh plakati pored zdravog, uspješnog i prekrasnog djeteta. Nije me tješila kad sam plakala, nego me potpirivala da se borim. Govorila je da nikad neću isplakati uspjeh, nego se izboriti za uspjeh. Nikad nije sputavala moju ambiciju. Naprotiv, hranila ju je slikama svijeta koje je ona vidjela. Uvjerila me da taj svijet čeka mene, samo ako ga dobro naciljam. Nije dala da se nalijem priča o hipersretnim, tinejdžerskim ljubavima. Naučila me da prvo moram upoznati sebe, zavoljeti sebe i onda, posve slobodne volje i sasvim svoja, zavoljeti nekog drugog.
Ona je, naime, otišla od kuće s 19, na kraj svijet, jer nije trpjela konvencije koje joj je pokušala nametnuti njena obitelj. Kasnije, kad se napokon udala, nije dopustila da je njena politička obitelj (Kažem politička obitelj jer ona obožava tu riječ upotrijebiti umjesto klasičnog svojta. Navodno ih ne voli svojatati pa to poštujem.) okuje u konvencije pa smo se zato preselili u Imotski, gdje prije nikad nisu čuli za naše prezime. Tu je krenula od nule, skućila mog tatu (skućiti pomorca - zvuči nemoguće, ali ona je uspjela) i dala sve od sebe da nam ovaj grad, posve nov i nama i njoj, učini domom.
Nisam odrasla uz ženstvenu ženu. Moju sklonost štiklama, šminki i romantičarskoj literaturi, vjerojatno sam pokupila negdje usput, od nekog starijeg pretka, ali dovoljno je jaka da tjera mak na konac sa njenom feminističkom crtom. Natjerala me da, čak ni pokraj nje, ne odstupam od onog što jesam.
 Ipak, odrasla sam uz ženu koja je više žena od mnogih ženstvenih žena. Moja Simone de Beauvoir dovoljno je neustrašiva da kaže DA, dovoljno besramna da kaže NE. I to sve čini slijedeći istančanu žensku intuiciju koja probija njen neženstveni, električni oklop.
Živjela mama van konvencije, mama bez konkurencije! <3

Sve novo, ogledalo staro, posuđeni stan i plava ja

         Sitno brojim do preseljenja u novi, veći grad. Kao hrčak skupljam posljednje uspomene. Znam, dolazit ću često, zvat mamu 565 puta dnevno, neću gladovati (ima alternative čak i za nas koji ne znamo držati kuhaču), viđati više-manje sličnu ekipu po novom gradu, ali, ipak, ništa neće biti isto. Bit ću ova, stara ja, na novom mjestu, u novom vremenu, koji će oblikovati jednu novu ja. Uzbuđena sam, ali trta me više nego što sam očekivala. Grizem nokte, dođe mi da divljam i ludujem za sve što nisam u 19 godina, tik-tak, tik-tak... Što ako ne uspijem biti sretna koliko sam ovdje uspjela biti? I što ako ne uspijem biti svoja koliko sam ovdje uspjela biti?
Mislim da pomalo ludim. Jutros sam se uhvatila kako nježno buljim u svoj odvod u kupaonici i zahvaljujem mu što je progutao toliko cigara koje starci nikad nisu pronašli.
Nekidan sam s ljubavlju obrisala prašinu sa starog sata koji sam toliko puta subotom pomakla uru unatrag da si priuštim dodatni sat zabave.
Nakon toga sam očistila i prozor, sva sretna jer se nikad nisam polomila kad sam s njega skakala.
Posložila sam i kućni bar već prije nekoliko subota. Ne valja ostaviti za sobom po malo alkohola u bocama. Ili sve ili ništa. Sad je čist k'o suza.
( Ne pokušavajte ovo kod kuće! Možda vas vaše pokućanstvo ne voli koliko mene moje pa biste mogli završiti u kazni ili na hitnoj! )
Namjeravam počistiti i sve one stvari ispod kreveta. Tamo je odletjelo sve tajno, sve što me optuživalo i sve što me boljelo. Ali strah me da tamo ima i mrtvih ljudi. I mrtvih uspomena. Neka čeka sretnije dane!
Svoje sobno ogledalo nosim sa sobom. Ne mogu ga napustiti sad. I ono je bilo uz mene kad sam se osjećala ružno i tužno, ne mogu ga ostaviti sad, u njegovoj starosti, kad treba duplo više čišćenja i pažnje. Ne može propustiti moje uređivanje za tako važne stvari - novi faks, novi prijatelji, novi dečki. Ogledalo sa mnom putuje.
Eto vidite! Ne mogu smiriti sve te misli, ideje koje naviru, struje, a ja...izgubljena i bez toga. Već je počelo djelovati to zarazno splitsko stanje uma. Ono će me očito pratiti u novoj avanturi. Jesam li spremna?
Ovo je ozbiljno kao brak! Ma što, ozbiljnije od braka! Trebam nešto staro, nešto novo, nešto posuđeno i nešto plavo. Sve novo, ogledalo staro, posuđeni (unajmljeni, doduše) stan i plava ja!

Svoga tijela gospodar

Već pet dana nisam se makla s mrtve točke u pisanju. Pokušala sam, doduše. Grčevito sam se bacila na pisanje duhovitog teksta o stereotipima o idealnoj ženskoj ljepoti, koji na leđima nosi svaka djevojka danas. I ona koja se kune da nije - laže. U našoj iracionalnosti i potrebi da budemo prihvaćene i voljene, sve padamo pod križ, naš posebni 90-60-90 križ. Nisam uspjela napisati duhovit tekst. Ne znam jesam li previše emotivno upletena u temu ili u tome nema ništa duhovito, ali nisam uspjela. Ono što sam uspjela napisati je iskren tekst, tekst koji sam pronašla slijedeći samo pečate na svojoj koži.
Moja priča počela je u trenutku kad sam bila previše malodušna i previše samozatajna da svima u lice kažem da sam sretna, debela cura, da je moje tijelo samo moje tijelo i da mi nitko ne smije reći kakvo ono treba biti da bi bilo savršeno - jer je savršeno čak i onda kad mjere pokazuju da nije tako.
Što to tjera žene da se mrze? Gay modna industrija koja tijelo žene želi svesti na ispraznu androginost, par kostiju kao idealnu vješalicu za pomodne krpice u koje i ne stane više od vješalice? Zatupljeno društvo koje to slijepo prihvaća? Okolina koja pobožno upija i prenosi trikove moderne mašinerije? Same žene koje su s porastom svoje emancipacije u nasljedstvo dobile i potrebu da njihovo tijelo slijedi njihov porast na društvenoj ljestvici? Koliko smo sve zapravo glupe i ograničene kad zatvaramo oči pred činjenicom da je preuzvišeno savršenstvo i precijenjena ljepota samo diskutabilna, prolazna kategorija koju smo sami kreirali u obijesnoj ljudskoj potrebi da se odreknemo svega što je prirodno, i kao takvo, sveto i nedodirljivo?
Shvaćamo li koliko je nepravedno podvrgavati se modernim torturama, bizarnim operacijama i iscrpljujućim, škodljivim dijetama, kad je dovoljno samo pokazati srednji prst i istinski zavoljeti same sebe?
Da, doista, toliko malo treba. Samo jedna, toliko bliska, a toliko daleka, spoznaja. Spoznaja o različitosti. Spoznaja da svaka od nas na svom tijelu nosi biljege svojih dobrih i loših dana, svojih sreća i svojih tuga, odlike svoje dobi, svoje rase, svoga podneblja....Kao zbroj svega toga, ljepota jedne žene nikad neće biti jednaka ljepoti neke druge žene. Ali bit će ljepota. I savršenstvo krojeno od nas samih, baš po nama. Nijedno nam neće pristajati tako dobro - jer će slijediti naš pogled na svijet, našu intimnu filozofiju, svaku našu oblinu, svaki osmijeh i svaku suzu. Ljepota tada postaje još ljepša, naša životna ispovjed.
Eto, sve vi bucmaste, sve vi naborane, svi vi krivih zubiju, sve vi preširokih bokova i premalih grudi - od danas jeste savršene! Dosta je da to odlučite.
Prihvaćam svoje bokove 101 cm, zajedno sa strukom 68 i zajedno sa grudima 79. Savršeno je zato što su čak i grudi 79 dovoljne da u njih stane jedno veliko srce, otvoreno za sve one koje danas skupa sa mnom vrisnu da su savršene.

                                                    Ivana Granić