Svi ga znaju, ima zlatan lančić oko vrata, dva mobitel aparata..kako je gramatika pobjegla kroz vrata?!

                  Kao buduću akademsku građanku, naučili su me da poštujem određene tradicije. I, svega mi, trudim se iz petnih žila, iz svih svojih osebujnih 176 centimetara. Međutim, negdje sredinom kolovoza, svake godine, bez iznimke, živčani sustav daje znakove uzbune, želudac mi se izdajnički zgrči, a moja duga klepčica postane bolna od toliko pregrizanja.Tada se naime moja šira rodbina, sve svicki svit, zaputi na zasluženi godišnji odmor. Ne, ne idu na more ( TAMO JE GUŽVA, VRUĆE I SKUPO!) , a ni u planine ( TAMO JE 'LADNO I NEMA ŽIVE DUŠE!).

Svi oni, u razmaku od par dana, nahrupe u moj priprosti, mali, krški Imotski i pretvore moj više-manje uredan dom u pansion gospođe Voquer. Ili u deveti krug pakla?

-          - Stižemo za koji dan da malo zamezimo, zapivamo i opustimo se. - čujem isforsirani purgerski naglasak  s druge strane telefona, ojađeno kolutam očima u stilu sestara Olsen u Punoj kući, dok Mamica, praveći domaću manistru za goste, šalje prijeteće poglede iz kuhinje.

-          - Jedva čekam! - kako sam divna, nekonfliktna i plaha klinka bila dok nisam znala za sarkazam i ironiju. Sada nadoknađujem svo to izgubljeno vrijeme.

-          - U svojim gradovima, oni su posve kulturan svijet. Marljivo rade, većinom po zakonu, idu u kazalište, ne nose prirodno krzno i odvajaju otpad. – Sestra me pokušava utješiti.

-         - U SVOJIM GRADOVIMA! Ovdje također rade - premetačinu po mojoj sobi, nimalo po zakonu. Ne idu u kulturne ustanove.Ovdje, nakon par domaćih šljivovica, otvaraju vlastite kulturne ustanove - pjevaju gangu u stilu onih propaliteta na audicijama Showtimea. Prirodno krzno, doduše, ne nose, ali zato njihovo krzno začepi sve odvode u kući i bližoj okolici. Otpad razvrstavaju. Ženski, u mojoj sobi. Muški, u Maminoj sobi.

Još se sjećam traumatičnog iskustva od prošle godine. Koliko god pokušala potisnuti to, uvijek mi isplivaju sjećanja, dok se rugam, dok pišem, dok se divim svijetu koji ne glumi kulturu, nego živi kulturu. Pred oči mi dolazi slika goleme Mečke koja je okupirala moju garažu na dva tjedna. Garaža je morala biti otvorena – da se raskoš vidi!

Sezonu je tada otvorio Kum. Ne znam kako je kum, ni kome je kum, al' kum je kum..pa smo se razbacali da ugostimo njega i familiju. S obzirom da sam dio sjećanja ipak potisnula, ne sjećam se kako je točno izgledao kad je (bočno) prošao kroz moja vrata. Sjećam se samo zlatnog lanca kojim bi se ponosio i 50 Cent. Prva mi je misao bila ta da se nadam da ga skine dok se vaga. Možda i oduzme koje kilo.

Raskomodio se Kum, i usred njegove priče Otac-Hrvat-Katolik-Šverc auta, ubacilo se pitanje:

-   Je l' ti još pišeš, mala? –

Ja sam samo kimnula, nijemo psujući na Mamicu koja se pred njim hvalila mojim tekstovima.

-   Poslušaj(der) ti kuma. Baci se ti u nešto s parama. Pišući gubiš vrime, o' šta ti je to? Vidiš, i Nives Celzijus je pisala i dobila onu nagradu Oklop. Možda zbog oklopa knjige, stvarno je na mistu. – pomislila sam da će progutati čačkalicu koju je gurao po ustima kad je spomenuo Nives Celzijus.

-  Kiklop, mislite? – usiljeno sam se iskesila, u želji da kao Michael Douglas, u Danima ludila, polupam sve oko sebe.

-   Ma,e, taj! Nego šta ti pišeš? – sumrak saga se nastavila. Ma kakav sumrak, pomrčina sunca!

-   Pa, recimo da imam dosta širok opus. – popila sam punu čašu ledene vode, u nadi da će mi se smrznuti jezik prije nego što potpuno izgubim kontrolu.

-   Hahahahaha...opus se rimaje s kupus... – ustvrdio je i prekoračio crvenu liniju. Umjesto juhe, progutala sam kišu psovki i gorući nagon da Kumu uvalim gramatiku, pravopis, pravogovor i pokoju knjigu s čije naslovnice ne vrišti neka gola teta.

Nabrzinu sam ustala od stola, kao prava cura krša i kamena, i uljudno se oprostila od Kuma (hvala Bogu) i pitala hoće li (ne daj Bože) ostati još koji dan. (Ipak nije ostao, kaže da mu dolazi nova Mečka za koji dan pa mora srediti nešto s carinicima! )

-   Ma pogledaj kako malo jide?! Krv' ti..još će obolit od onereksije! – dobacio je za mnom dok sam grabila iz prostorije kao Tim Raketa u Pokemonima, kad im Pikachu uvali elektrošok.

Dok sam se udaljavala kroz um mi je prostrujila varijacija na jedan Severinin stih: - Svi ga znaju, ima zlatan lanac oko vrata, dva mobitel aparata, .. kako je gramatika pobjegla kroz vrata?

                                                                                         Ivana Granić