Kad je TBF izbacio svoju lakopamtljivu (ako itko zna bolji prijevod za catchy, neka javi) stvar Splitsko stanje uma, stvarno nisam kliknula s njom. Nisam znala je li problem što pjesma ima teksta koliko moje tri kolumne ili je problem što ne razumijem taj splitski đir, splitsko stanje uma... E, jučer sam konačno skužila splitsko stanje uma. To jest, skužila sam da nije problem kad ne razumiješ splitsko stanje uma, nego je problem kad ga razumiješ.
Jučer sam se, naime, skupa s Taticom i budućom Cimericom, upustila u traženje stana. Skupili smo sve zdrave živčane stanice (a za slučaj da ih ponestane u torbu strpale Normabel), kupili Mali oglasnik i počeli zvati.
- Zauzeto. -
- Tuuu Tuuu... -
- 350 eura. -
- Ne može 2 ženske, samo 2 muška.-
- Nećemo studentice. One su razuzdane, pijane, drogirane... -
- A jesam li napomenuo da u tom stanu žive i moje dvije mačke? Ne, ne, ne mogu se iseliti! -
Ispalo je da se iza svakog oglasa krije neka caka (Hvala, Mamice, što si napisala popis 10 pitanja na koja ne smijem zaboraviti!).
Knjiga je doslovno spala na 4 slova. Od brda oglasa, došle smo na 4 koliko-toliko prihvatljiva. Prihvatili smo se Google mapsa i krenuli splitskim bespućima. Semafor. Slijepa ulica. Slijepa baba preko ceste. Pas preko ceste. Polugola teta preko ceste.
I tako smo stigli do prvog odredišta. Ulica prema Marjanu. Fina četvrt. Stale smo na dogovoreno mjesto, ispred predivne, bijele kuće sa prostranom, travnatom okućnicom, divnim roštiljem ispred i slatkom pudlicom. Kao u Santa Barbari. Sve je tu, osim gospodina koji nas je trebao sačekati. Oh, tu je! U travi 20 metara naprijed. Ne, pardon, u drači 20 metara ispred. Maše kao da želi world peace. I ja želim nerves peace!
Krećemo prema kući kroz draču, pored škura koje samo što nisu otpale. Ispred leži stokilaš, pijan, hladi se kapljicama koje padaju tko zna otkud.
- Pazite da se ne poskliznete. - gazda je ljubazan, ali ako se od ičeg poskliznem, to neće biti od vode, nego od mraka koji mi je pao na oči.
Cimerica i Tatica izgledaju kao europski vijećnici nakon PIPL MAST TRAST AS. Duboki šok i nevjerica.
Dok gibamo od tu brzinom svjetlosti, žao mi je ljubaznog gazde, ali bila bih i ja ljubazna da za 200 eura pokušavam uvaliti stan čiji opis odgovara Raskoljnikovom stanu u Zločinu i kazni. Već vidim zločin koji bih počinila nad onim pijancem tamo.
Zovemo ženu koja bi nas trebala očekivati u blizini jednog od trgovačkih centara.
- Haaaloooo? - čujem pospani glas i dugo zijevanje. Obavještavam je da stižemo i čujem usklik. Ne samo da smo je probudili, nego još i dolazimo. Vjerojatno je između šminkanja, manikure, frizure i spavanja zaboravila na nas.
- Al ja sam taman došla s pretraga. Dođite kad sve druge obađete, oko 8 večeras! - da, i ja sam taman s Marsa.
- A što kažete da dođemo za sat i pol? - ipak tražim kompromis, u nadi da neću još 4 ure lutati u potrazi za stanom.
- Žao mi je, moram se odmoriti. - čujem drugo zijevanje i automatski poklapam.
Što kaže splitsko stanje uma ako mora birati između 200 eura (svaki mjesec) i sat vremena spavanja?
Pfff..pa spavanje naravno! What was I thinking?!
Zovem treću ženu. Stigli smo ispred njene zgrade. Zgrada bi bila super da preko cijelog pročelja ne vrišti grafit: ''Malo nas je, al' smo govna!''.
- I to se vidi. - komentiram. Ipak malo prealternativno za nas male, ljupke provincijalke. Hvala Nebesima, žena se ne javlja!
Vozimo se prema četvrtom stanu. Dahćemo kao Tweety kad napokon umakne Silvestru, ali i dalje ne zna kuda juri. Stajemo pred ulazom i nadamo se da lijepa žena koja stoji na pragu maše nama. I maše! Čeka nas skroman, ali prostran i lijep stan. Spašeni smo!
Nema komentara:
Objavi komentar