Svi traže svoja prava – gay prava, prava nacionalnih manjina…Ja tražim prava djevica.

         Stigla provincijalka u veliki Split. I prva splitska kava s ekipom koju sam upoznala dok sam treći put kružila oko Grgura Ninskog s tri različite strane. Nema veze, naučit ću se i ja orjenitirat' jednom. Veseli ljudi, fino mjesto, teme u kojima dobro plivam (Aleluja, pomislih, ne priča se o modi i cajkaškim klubovima!). 

Ja k'o svoj na svome. Ponosna na svoj mentalitet, dijalekt, opću kulturu. Ne odskačem. Osmijeh postojan. Iskren osmijeh postojan. I dok se ja tako divim svom društvenom umijeću, prevrnuli oni temu. Na neko okretanje. Čega? Zemlje oko Sunca?

-          - Ja sam ih okrenula šest. – kaže jedna.

-          - Ja samo dva. Jedan službeno, jedan neslužbeno. – druga se stidi.

O-o! Provincijalski alarm aktiviran. Čega? Blago teleći pogled.

-        -  Ne pitaj mene! Ne pitaj mene! – i da, okreću se pogledi prema meni dok ja tražim nekog da se pohvali svojom brojkom prije nego lupnem nešto.

-         -  Okrenule? Što? U Imotskom se okreću samo janjci, koliko ja znam. A to službeno-neslužbeno…Jesu prošvercani ili domaći? – vulkan gluposti eruptirao. Gotovo. Ocrnjena. Mrtva. Pokopana.

-         -  Ne. Dečki, draga, dečki. – ostali se valjaju od smijeha, jedna je dovoljno suosjećajna pa između dva vala smijeha odgovara na moje pitanje.

-        -  Aham… - crvenim se.

-          I? – ne odustaju.

-          Pa...Nijednog. – kažem opet ležerno. Opet val smijeha, ovaj put uz još veće čuđenje.

- Djevicaa… - deru se kao da su našli čovječju ribicu, endemski primjerak. Cijeli vražiji kafić se okreće i gleda u mene. Sitna provincijalka želi pobjeći i više nikad ne ući u hit mjesto. Ali pametna ostaje. I smije se njima. Jače nego oni! To, provincijalko, ostani uvijek provincijalka!