Već pet dana nisam se makla s mrtve točke u pisanju. Pokušala sam, doduše. Grčevito sam se bacila na pisanje duhovitog teksta o stereotipima o idealnoj ženskoj ljepoti, koji na leđima nosi svaka djevojka danas. I ona koja se kune da nije - laže. U našoj iracionalnosti i potrebi da budemo prihvaćene i voljene, sve padamo pod križ, naš posebni 90-60-90 križ. Nisam uspjela napisati duhovit tekst. Ne znam jesam li previše emotivno upletena u temu ili u tome nema ništa duhovito, ali nisam uspjela. Ono što sam uspjela napisati je iskren tekst, tekst koji sam pronašla slijedeći samo pečate na svojoj koži.
Moja priča počela je u trenutku kad sam bila previše malodušna i previše samozatajna da svima u lice kažem da sam sretna, debela cura, da je moje tijelo samo moje tijelo i da mi nitko ne smije reći kakvo ono treba biti da bi bilo savršeno - jer je savršeno čak i onda kad mjere pokazuju da nije tako.
Što to tjera žene da se mrze? Gay modna industrija koja tijelo žene želi svesti na ispraznu androginost, par kostiju kao idealnu vješalicu za pomodne krpice u koje i ne stane više od vješalice? Zatupljeno društvo koje to slijepo prihvaća? Okolina koja pobožno upija i prenosi trikove moderne mašinerije? Same žene koje su s porastom svoje emancipacije u nasljedstvo dobile i potrebu da njihovo tijelo slijedi njihov porast na društvenoj ljestvici? Koliko smo sve zapravo glupe i ograničene kad zatvaramo oči pred činjenicom da je preuzvišeno savršenstvo i precijenjena ljepota samo diskutabilna, prolazna kategorija koju smo sami kreirali u obijesnoj ljudskoj potrebi da se odreknemo svega što je prirodno, i kao takvo, sveto i nedodirljivo?
Shvaćamo li koliko je nepravedno podvrgavati se modernim torturama, bizarnim operacijama i iscrpljujućim, škodljivim dijetama, kad je dovoljno samo pokazati srednji prst i istinski zavoljeti same sebe?
Da, doista, toliko malo treba. Samo jedna, toliko bliska, a toliko daleka, spoznaja. Spoznaja o različitosti. Spoznaja da svaka od nas na svom tijelu nosi biljege svojih dobrih i loših dana, svojih sreća i svojih tuga, odlike svoje dobi, svoje rase, svoga podneblja....Kao zbroj svega toga, ljepota jedne žene nikad neće biti jednaka ljepoti neke druge žene. Ali bit će ljepota. I savršenstvo krojeno od nas samih, baš po nama. Nijedno nam neće pristajati tako dobro - jer će slijediti naš pogled na svijet, našu intimnu filozofiju, svaku našu oblinu, svaki osmijeh i svaku suzu. Ljepota tada postaje još ljepša, naša životna ispovjed.
Eto, sve vi bucmaste, sve vi naborane, svi vi krivih zubiju, sve vi preširokih bokova i premalih grudi - od danas jeste savršene! Dosta je da to odlučite.
Prihvaćam svoje bokove 101 cm, zajedno sa strukom 68 i zajedno sa grudima 79. Savršeno je zato što su čak i grudi 79 dovoljne da u njih stane jedno veliko srce, otvoreno za sve one koje danas skupa sa mnom vrisnu da su savršene.
Ivana Granić
Nema komentara:
Objavi komentar