Mlade dame su prestale postojati kad su mlada gospoda zasrala sav genetski materijal

-

Nemoj nikom pokazivati zube. Mlada dama si i sukladno tome se ponašaj! - druga je najzastupljenija rečenica u mom odgoju.
Naravno, odmah nakon : - Neka konobar otvara piće pred tobom, i ne ostavljaj ga, čak i ako ideš na wc, da ti netko ne ubaci drogu! -
Ipak, ako ih moram poredati po beskorisnosti, ova zubata bi svakako prednjačila, bez konkurencije.
Fatalnu sam rečenicu prvi puta čula iz usta svoje Bake, prvog dana prvog razreda osnovne škole. Još se sjećam njenih bijelih kovrča koje su prijeteći letale dok me upozoravala. Ja sam samo ispuštala pokoje ''ahaaam'' jer mi je pravila kikice i vraški čupala na svaki znak pobune. (Ali u sebi sam joj šaptala kako je ista ona baka koja naganja Vragolastog Denisa od mila do nedraga!)
Njene sam riječi shvatila vrlo doslovno pa sam nekoliko prvih dana hodala naokolo i pričala s rukom preko usta, da mi nitko ne vidi zube (to jest, ona prva dva koja su bila izrasla). Sad kad razmislim, možda je to razlog moje socijalne traume u osnovnjaku!
Nakon što je Baka (od susjeda koje su se pitale kako sam tako rano obolila od paradontoze) čula da se ponašam kao mala muslimanka bez hidžaba, rastumačila mi je što je to zapravo ne pokazivati zube. Bila je to cijela predfeministička teorija žene rođene pod stegom nekadašnjeg sistema, koja bi se ukratko mogla svesti na '' Kad si tiša, još si ljepša! ''
Svaka prvašica je željela biti ljepša, čak i ako je to značilo odricanje od pobune u dramatičnom trenutku na satu iz prirode. Moja je učiteljica smjestila moje rodno selo, Medov Dolac, ravno u Hercegovinu, u neposrednu blizinu Tihaljine. Jezik je činio sve da se probije kroz ta dva prednja zuba, ali, za ljepotu, šutjela sam i pustila mojih 30ak kolega da misle sam inozemna roba.

Dok je Baka meni pričala o svetoj, vestalskoj tišini, Rođaka, otprilike mog vršnjaka, stalno je kljukala riječima: - Ne daj ti, sinko, na se!
I on je to doslovno shvatio. Klipsao je okolo i šaketao pola škole. To jest, pola škole šaketalo je njega. Vjerujem da i on ima socijalne traume iz osnovnjaka.
No, pomaknimo vremenplov u 21. stoljeće. Odavno sam provalila Bakinu teoriju, i sad ne šutim čak i kad svaki zdravi razum nalaže tišinu. Pa što, nadoknađujem osam godina gladi!
U biti, cijela ova priča slijedi iz mog jučerašnjeg posjeta Baki, u moje nehercegovačko selo, na (omraženi) dernek u čast svetog Roka (čitaj: luda parada mojih suselja(či)na, kada od mise ne čuješ ni m, a svi oni koji ne stanu u crkvu, sjede po groblju i pričaju sve u šesnaest o razvodima, homoseksualcima i usput bace pokoji trač o svećenicima pedofilima)
Naime, jučer je Baka ugostila cijelu četu unučadi. Sve mi cure koje čule smo tu istu priču o zubima, i svi oni dečki koji su rasturali po školama. I opet, odnekud, kao u Vjekoslave Huljić na vrhuncu stvaralaštva, izleti neka priča o mladoj dami.
- Ma ne bi vas prepoznala. Mlade dame u moje vrijeme ne bi obukle te hlače koje izgledaju kao mrtva mačka! A tek te majce, šuplje! Ima kod mene tkanine, ako vam je nestalo! A od tih lanaca, ružnih i debelih, vrat će vam se iskrivit! - sipa opaske, dok prostire stol za hranu koju je pripremala cijelog jutra i istovremeno skida roskastu maramu s kose, da djed vidi tu postojanu fen frizuru.
- Znaš, Bako, dok ste vi, mlade dame, šutjele i gledale, mlada su gospoda zasrala sav genetski materijal. Sada ni dama, ni gospode. - ispalim k'o iz topa, u ime svih prešućenih dosjetki.

                                                                                                  Ivana Granić